PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
387
20
10
5
čima: [253] »Prvo treba odijeliti same dodirljive stvari kakve su
prvotne razlike i protivnosti: a su protivnosti s obzirom na dodir
ove: toplo – hladno, suho – vlažno, teško – lagano, kruto – meka-
no, žilavo – prhko, hrapavo – glatko, debelo – tanko.« Prešutio je
Okelovo gusto – rijetko i oštro – tupo, a od svoga dodao žilavo
– prhko. Što je pak pridodao od onih prvotnih – to da su dvije
djelatne, a dvije trpne – isto je tako uzeo od Okela, koji je malo
prije gore navedenoga napisao: »Od onih četiriju, toplo i hladno
su kao uzroci i činbenici, a suho i vlažno kao tvar i trpnje.« Zatim
dodaje: »Materija je pak ponajprije ono sveprihvaćujuće, jer – bu-
dući zajedničko – svemu je podmetom. Stoga je, kao prvo, mogu-
će osjetilno tijelo – prvim principom. Drugim su protivnosti, kao
hladnoća i toplina, vlažnost i suhost. Trećim pak oganj i voda i
zemlja i zrak; oni, naime, prelaze jedni u druge; protivnosti se,
naprotiv, ne preobrazuju jedne u druge. To je Aristotel od riječi
do riječi prepisao na kraju prvoga poglavlja iste druge knjige:
»Dakle, doista je prvim principom moguće osjetilno tijelo. Dru-
gim su pak protivnosti, kažem – kao hladnoća i toplina; trećim
pak oganj i voda i takve stvari; oni se, naime, preobrazuju jedni u
druge (a ne kako tvrde Empedoklo i drugi, jer onda ne bi bivalo
promjene); protivnosti, naprotiv, ne prelaze jedne u druge.«
15
