PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
395
20
15
25
5
sti i nenastao, pa nema početka nastajanja, niti će ikad doživjeti
kraja, trebaju djelatelj nastajanja u drugome i onaj koji u samome
sebi rađa biti jedan za drugoga dani. A djelatelj je nastajanja u
drugome sve ono što je iznad Mjeseca. Sunce pak u većoj blizini
primicanjem i odmicanjem mijenjajući zrak sveudilj razmjerno
hladnoći i toplini, čemu je onda posljedicom da se i Zemlja mi-
jenja te sve na Zemlji. Pravilno se pak odnosi i zakrivljenost zo-
dijačke polutke prema putanji Sunca; i ona je, naime, uzrokom
nastajanja. Sveopće je pak raspoređaj svega u kojem je jedno dje-
lujuće, a drugo trpeće. Dakle ono što rađa u drugome jest ono što
je iznad Mjeseca, a što pak u sebi ono ispod Mjeseca. Ono pak što
je iz njih obaju – iz uvijek kružećeg božanskog i uvijek se mijenja-
jućeg nastalog – upravo je svijet.«
To je mjesto Aristotel s više riječī ali u istome smislu pojasnio u
istoj drugoj knjizi, u 10. poglavlju, poglavito ovim – budući da ne
želimo sve prenositi – riječima: »Tako će se, naime, najvećma na-
stavljati sâm bitak, jer je bitku ponajbliže to da sveudij biva nasta-
janje; ovomu je pak, kao što je mnogo puta rečeno, uzrokom kruž-
na okretanje.« Već je, naime, bio rekao: »Jer neprekidnu trajanju
sveukupnosti uzrokom je premještanje«; ipak nije uzrokovala prvi
pokret nastajanja i propadanja, nego nakrivljenost kruga: »Stoga
nije prvo premještanje uzrokom, nego ono po nakrivljenom kru-
gu.« I što pridodaje: »Vidimo, naime, da primicanjem Sunca biva
nastajanje, odmicanjem pak propadanje.« No na kraju 4. knjige
O
nastajanju životinja
izrijekom piše: [255]»Kao što, naime, vidimo da
more i sva priroda vlažnih pojava postoji i da se mijenja shod-
no gibanju i mirovanju vjetrova, a zrak i vjetrovi shodno ophodu
10
