PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
391
10
5
Isto tako onaj nauk da su među četirima elementima dvije
krajnje a dvije srednje, što ga iznosi Aristotel: »Krajnji pak i najči-
stiji svakako su oganj i zemlja, a srednji i većma pomiješani voda
i zrak, te oboji obojima su protivni«, isto je tako prije bio Okelov, s
nešto preinačenih riječī. Ovako, naime, piše: »Oganj, dakle, i zem-
lja krajnji su; voda pak i zrak sredine, jer miješana im je građa
tijela.« I dalje: »Suprotstavljene su, naime, sredine krajnostima« –
mjesto onoga Aristotelova »oboji obojima suprotivni«. A što Ari-
stotel na kraju toga poglavlja zaključuje: »Nego, kako su, naime,
naprosto četiri, jednomu pripada po jedno: zemlja pripada većma
suhom nego hladnom, voda većma hladnom nego vlažnom, zrak
pak većma vlažnom nego toplom, a oganj većma toplom [254]
nego suhom« – to je Okel potpunije naučavao: »Svačemu svoja
zasebnost: ognju ono toplo, zemlji ono suho, zraku ono vlažno,
a vodi ono hladno.« Što je pak Aristotel postavio kao stanovite
sukladnosti među elementima, to Okel naziva:
κοινὸν, συγγενὲς
καὶ σύμφυλον
‘Zajedničko, srodno i suplemensko’. I još jasnije
izlaže: »Toplo je svakako zajedničko zraku i ognju, vodi i zemlji
zajedničko je hladno, zemlji i ognju zajedničko je suho, a vodi i
zraku zajedničko je vlažno.« Zatim poučava: »S obzirom na ono
15
20
