PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
397
15
Mjeseca i Sunca – isto je tako nužno uslijedi i s onim što iz njih
izniče i što za njima slijedi.«
On pak Mjesec pridodaje Suncu, što Okel nije učinio, povevši
se, reć bi, za Hipokratom, koji je u prvoj [knjizi spisa]
O
sedmo-
mjesečnom
porodu
ovako napisao: »Kao što od onoga što se u tlo
sije i sadi, jedno za mnogo, a drugo za vrlo malo dana, a ne shod-
no vremenu – vrijeme, naime, slijedi određivano prema ophodu
Sunca i Mjeseca […]«. A što Aristotel u istom 10. poglavlju, piše:
»Na preostali je način Bog nadopunio sveukupnost, učinivši sve-
udiljnim nastajanje«, to je bio Okelov nauk; on u 4. poglavlju, ras-
pravljajući o svršnom uzroku nastajanja, kaže ovako:
24
[…] nego
poradi trajanja roda za vjekovječno vrijeme; budući, naime, da bi
bilo nedolično
25
da nastalo kao smrtno ima po prirodi zajedništvo
božanskoga života, propalu je neumrlost roda Bog pojedinačno
nadopunio, učinivši neprestanim i neprekidnim to nastajanje.«
Sav je tako nauk o naravi principā, zajedničkih akcidenata,
prvotnih tijelā, i napokon svijeta samoga što su ga drevni filozofi
predavali, Aristotel prigrlio i upotrijebio. A da je isto to učinio s
obzirom na nastajanje miješanih tijela, objelodanit ćemo poslije
ovoga.
24
Nenavedeni predhodni dio te rečenice glasi: tê, naime, potencijal-
nosti nisu od Boga dane ljudima poradi […].
25
Nejasan tekst: u grčkome Petriću fali ἀμήχανον, ali u latinskome
ima
aptum
umjesto očekivanog
inaptum
.
5
10
20
