PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
379
5
glavlju prve
O
nebu
dograđuje sveopćoj postavci – da je svako
nenastalo također nepropadljivo – posudio je iz Platonova
Fedra
;
u ovome stoji: »Budući da je nenastalo, nužno je da bude i nepro-
padljivo.« – Ti poučci o sveukupnosti odaju mudroznance starije
od Aristotela kao svoje tvorce.
NEBESKE STVARI
Prijeđimo na nebeske stvari: u 3. poglavlju prve [knjige]
O
nebu
Aristotel priznaje kako je sveopće mišljenje starinaca bilo
da je nebo vječno: »Eterom nazvali su najviše mjesto, nadjenuvši
mu taj naziv po vječnom trku u vremenu.« Da se to mišljenje nije
vraćalo jednom, nego »nebrojeno puta«, ponavlja kako na ovom
mjestu tako i u 3. poglavlju prve o
Meteorologiji
. To postanje riječi
‘eter’ Platon je pojasnio i u
Kratilu
: »O eteru pak, na neki način
držim ovo: jer sveudilj oko zraka trči tekući, bit će da se osnova-
no naziva eterom«.
22
Ali da se nebo giba u krugu – to su naučavali i Platon na mno-
gimmjestima, i Okel i Timej. »Po kružnoj se pak mijeni sveudiljno
vraćajući«, veli Timej. No prije je to bio nauk i u Egipćana, kad
kod Hermesa u
Sveopćemu
ovako čitamo zapisano: »Lutajuće,
dakle, zvjezdane kugle – pokretane nelutajućom – u uzajamno
usuprotnu susretanju, po samoj toj usuprotnjenosti bivaju giba-
22
Tzv. pučka etimologija: u grčkom ἀεί-θήρ: ἀεί bi značilo
»
uvijek«, a
θὴρ podsjeća govornika grčkoga na θέω »trčim«.
10
15
20
