PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 6.
377
20
15
10
5
sve ino je u sveukupnosti«, a to naznačuje savršenost. A što Ti-
mej: »I glatko budući nada sve točno uz vanjsko površje […].«;
Platon pak: »Istokario je ono kružno.« Aristotel je pak pocrpio
iz obojice: »I da nadasve točno istokaren […].« Da je i svijet živo
biće: »Živo, jedno, vidljivo, vidljivo […]« – Platon, te: »Živo, du-
hato i umom obdareno […]«, pa: »Dušu mu pak u središte po-
stavljajući […]«, Timej pak: »Savršeno, životno i umno […]«.
No, isto tako i nepropadljivo: »Nikad neće propasti zbog
drugoga uzroka.« I ponovo: »Potrajan budući takav: nepropad-
ljiv, besmrtan i blažen.« A da je vječan na oba kraja
21
možda je
prvi među svima Grcima ustvrdio Okel. Tako je, naime, on od-
mah nakon predgovora: »Čini mi se, naime, da je sveukupnost
besmrtna, nenastala, jer je uvijek opstojala i uvijek će je biti.« To
svakako dokazuje i s pomoću više dokaza nego Aristotel; od
ovih je u 3. knjizi
O gibanju
, pri dokazivanju sveudiljnoga giba-
nja, Aristotel posudio ova tri: [dokaz] s obzirom na oblik, gibanje
i vrijeme kojima [svima] nedostaje početak i kraj. Tako naime
Okel [piše] o toj stvari: »K tomu pak, jer su bespočetni i beskrajni
i oblik, i gibanje i vrijeme i bivstvo: to je uvjerljivo jer je svijet
nenastao i nepropadljiv.« A ono što je Aristotel u zadnjem po-
21
Tj. da nema ni početka ni kraja.
