PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 4.
241
15
10
5
u odredbu znanosti. Onda isto tako, ako bi tako nastala znanost,
svakako bi bila istinita; istinitost pak svake stvari ovisi od samo-
ga »biti«, kako baš on sâm naučava na kraju 1. poglavlja 2. knjige
Fizike
, a prema našem vraćanju »manje alfe« –
Metafizike
, na svoje
pravo mjesto. »Stoga ono pojedinačno, koliko ima samoga bitka,
toliko ima i istine.« Ova, dakle, znanost – nastala odvajanjem od
mijene – ako bi bila istinita, imat će takav »bitak«; crta će, prema
tome, i dvojstvo biti odvojeni od mijene, to jest od materije.
Ako bi se to dopustilo, vratit će se Protagorin nauk da je čo-
vjek mjerilo stvari, koji je Platon, pa i sâm Aristotel tako žestoko
napadao. A ako se to ne bi dopustilo, moglo bi biti istinito ono
što nas Aristotel podučava u zadnjem poglavlju 3. knjige
Fizike
:
»Ali neumjesno je vjerovati mišljenju,« a i ovo: »Nije zbog toga
netko izvan grada ili pak takve veličine zato što netko to misli,
nego jer to jest.« Dakle, ovo odvajanje provedeno mišljenjem ne
stvara opstojnost pa zbog toga ni znanost.
No, neka bude da odvajanje stvara istinsku i opstojnost i
znanost, ako bi misleno odvajanje od materije i od mijene mo-
glo bivati, pitamo kojom će moću duše to biti? »Razborom«, veli
Aristotel. Ali onome koji razumije je potrebno ići tragom slika,
kao što on poučava u 7. poglavlju 3. knjige
O
duši
: »Stoga duša
nikad ne razumije bez slike«; i zato isto tako: »ono umsko razu-
mije forme, dakako, u slikama«; »slike diskurzivne duše postoje
kao osjetilni opažaji.« Prikaze se pak ne susreću bez veličine, pa
i ako bismo Boga mislili kao i od mijena i od veličine svih stvari
najodvojenijega; a veličina ne postoji bez mijene, budući da je,
20
25
