PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 4.
243
20
15
10
5
»Fantazija je, čini se, nekakva mijena.«, kao što on veli u 8. po-
glavlju iste knjige. Fantazija, dakle, ne apstrahira od mijene [225],
a neće to činiti niti razumijeće, budući da je uvijek povezano s
[nekom] predodžbom.
Stoga se ne čini da slijedi što veli u istom 7. poglavlju: »Tako
matematika ono neodvojeno razabire kao odvojeno, kad ga ra-
zabire«. Ne odvaja ga naime, niti može odvajati od predodžbe a
isto tako ni od mijene. I ako bi najviše odvajala, ipak apstrakcija
ne pridjeljuje njima bit, a pogotovu ne supstanciju, po kojima ove
»bivaju sudionicama kako bitka, tako i istine.« Ne stječu, dakle,
matematički predmeti apstrakcijom bît ili istinitost. Neće, dakle,
kao apstrahirani izvesti svoju znanstvenost, niti će ih zbog treba-
ti postavljati među znanosti, a kamoli na središnje mjesto. Nego,
kao što imaju udjela ne samo u bitku, nego i u istini, imat će ga i
u znanstvenosti kao u biti. A bit imaju u fizičkim tijelima, u nji-
ma će, dakle, steći znanstvenost: njihova je pak bît u kvantiteti,
po kojoj jest: »Supstancija je ono prvo i po bitnom određenju i
po spoznaji i po vremenu i po naravi.« Dakle, znanost o fizičkoj
supstanciji prvotnija je od svih matematičkih znanosti pa ju ni na
koji način ne valja stavljati na srednje mjesto.
S kojim je razlogom matematika znanost?
[na margini]
No, vratimo se na ono mjesto, na kojem je utvrdio znanosti
iz broja ‘usija’. Ako bi se ta
usia
prihvatila kao supstancija, za ono
što slijedi već smo vidjeli da je u opreci s Aristotelovim naucima.
Sada raspravimo što bi slijedilo ako bi se ‘usia’ razumjela kao
25
