PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. II. knj. 1.
61
20
10
5
ispitivao govor ‘Ahilej’. Favorin pak kaže da su to bili Parmenid
i mnogi drugi.« Naime, isti autor navodi nazive mnogih argume-
nata u poglavlju o Euklidu: [189] »Eubulid Milećanin, Euklidov
nasljednik, ispitivao je mnoge dokaze u dijalektici: ‘lažan’, ‘ne-
primjetan’, ‘Elektra’, ‘skriven’, ‘sorit’, ‘rogati’ i ‘ćelavi’.« A isto
tako i u poglavlju o Zenonu Kitičkom: »Slično [se dijeli topos] i
govora, modusā, silogizama, i onoga što pripada izričaju i stvari
sofizama; a njima pripadaju lažljivi i istiniti govori i tvrdnje i so-
riti i njima slični [silogizmi] okrnjeni, dvojbeni, zaključujući, skri-
veni, rogati, uškavi i obarajući.« Sigurno je, zbog spominjanja so-
rita i silogizma, dakle, da su to bile figure i modusi argumenata,
možda ne jako različiti od onih koje su naši dijalektičari uvodili
barbarskim riječima: Barbara, Celarent itd. Na gore [navedenom]
mjestu Favorin je pojasnio da je takve forme izmislio Parmenid.
Stoga također i u cijeloj toj stvari, iako do naših vremena nisu
doprle spoznaje o tome kakve su bile te forme argumenata, osim
jedinog sorita, vjerojatno je da je Aristotel sa starijima bio izuzet-
no suglasan.
Osobito ako Aristotela ne bi trebalo navesti ni kao autora
onih četiriju forma koje se kod peripatetičara ponajviše slave.
Naime, indukciju, koju objašnjava u
Prvoj Analitici
, pronašao je
Sokrat. O tome svjedoči i sam Aristotel u 2. poglavlju 5. knjige
Mudrosti
: »Dvije su naime stvari koje bi netko s pravom mogao
pripisati Sokratu: induktivne govore i opću definiciju.«
15
