PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 10.
561
5
je rekao da onim gornjima
gore
sveukupnosti nije onaj pol, nego
jednostavno ono krajnje sveukupnosti
τὸ τοῦ παντὸς ἔσχατον
15
;
tako, naime, u prvom poglavlju 2. knjige
O elementima
, da pono-
vo dozovemo u pamćenje, piše: »Mi pak ono krajnje sveukupno-
sti zovemo gore, što je također prema položaju gore i po prirodi
prvo.« Tim se riječima cjelokupna krajnja površina sveukupnosti
naziva gore.
Nije, dakle, jedan djelić neba gore i, ako on jest gore, ona cje-
lokupna površina nije gore. Ako bi pak netko rekao da se to pro-
tuslovlje dokida, jer je jedno nebo čiji je južni pol gore, a drugo je
sveukupnost čija je krajnja površina ono gore
sveukupnosti – mi
ćemo reći da bi se moglo činiti da je to ispravno razlikovano, kad
to ne bi priječila pet mjesta tog poglavlja koja govore o sveuku-
pnosti, suprotstavljena četirima mjestima za koja se čini da su
napisana samo o nebu. To su ova: [1] »Budući da postoje neki
koji kažu da postoji nešto desno i lijevo neba.« [2] »Ako pak treba
i nebu pridodati nešto takvog.« I: [3] »Nebo je pak oživljeno i ima
počelo kretanja.« I: [4] »Počelo pak kruženja neba je ono odakle
su izlasci zvijezda.«
No mjesta o sveukupnosti su ova druga, prvo odmah na počet-
ku: [1] »Ako zaista treba pridodati tijelu sveukupnosti ta počela.«
[2] »Ne treba, naime, dvojiti zbog toga, jer je sferni oblik sveukup-
15
Usp. Cael. 308a.21.
10
15
20
