PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 10.
555
20
10
5
brinula za ostale životinje, neću reći više nego za čovjeka, ali bar
jednako. A ipak im je usta, tj. za njih
gore
, okrenula prema
dolje
sveukupnosti; ipak uzimaju hranu i rastu i sljedno tome imaju
gore
čovjeku kontrarno. Nije li prosudila da će im to biti bolje?
Zašto pak tako? Nije li mogla učiniti drugačije? Nije li trebala?
No i mi također u toj stvari slijedimo Aristotelovu metodu.
Uspostavio je u sveukupnosti
gore
slijedeći mnijenje puka i njega
je suprotstavio mnijenju učitelja Platona. Njega je, naime, pobio,
kako se njemu i njegovima činilo, u 1. poglavlju 2. knjige
O ele-
mentima
. Dao je prednost mnijenju puka i uveo ga pišući ova-
ko: »Budući da u nebu postoji nešto krajnje i srednje, jasno je da
će biti
gore
i
dolje
, kako također mnoštvo govori.« Zatim dodaje:
»Budući da osim toga smatraju da je takvo i u krugu i da se sre-
dina slično odnosi prema sveukupnosti, za hemisferu
10
će reći
da je zaista
gore,
a sredina pak
dolje
.« Stoga ćemo i mi odobriti
mišljenje puka.
No puk u svim djelima i prirode i vještine priznaje ono
gore
koje je uspravljeno prema nebu; dakle
gore
biljaka neće biti u ko-
rijenju,
gore
životinja bit će u onom dijelu koji gleda nebo, čelo,
vrh glave, ne usta, ne trbuh, ne srce. Nikada nijedan čovjek iz
puka nije rekao da je to
gore
, nije to, dakle,
gore
, na temelju Ari-
stotelova argumenta po autoritetu puka – a protiv Aristotelova
nauka. I kao što je Aristotel učenik dao prednost mišljenju puka
pred mišljenjem svojeg učitelja Platona, tako ćemo mi učenici
dati prednost mišljenju puka pred mišljenjem učitelja Aristote-
la, nazivajući u svim stvarima
gore
ono što tako puk naziva, tj.
dio uspravljen prema nebu. I to ne radi svađe, nego po njego-
vom primjeru, iz ljubavi prema istini. Učio je da je važnija ona
metoda filozofiranja kojom slijedimo zajednička mišljenja –
τὰς
κοινὰς ἐννοίας
, od one kojom pristajemo uz nauk jednoga, a da
je najvažnija ona po kojoj je mišljenje u skladu i sukladno istini
stvarī.
10
Usp. cijeli citat: ARIST. Cael. 308a.25–29: Τούτου δ΄ αἴτιον ὅτι
νομίζουσιν οὐχ ὅμοιον εἶναι πάντῃ τὸν οὐρανόν͵ ἀλλ΄ ἓν εἶναι μόνον
τὸ ὑπὲρ ἡμᾶς ἡμισφαίριον͵ ἐπεὶ προσυπολαβόντες καὶ κύκλῳ τοιοῦτον͵
καὶ τὸ μέσον ὁμοίως ἔχειν πρὸς ἅπαν͵ τὸ μὲν ἄνω φήσουσιν εἶναι͵ τὸ
δὲ μέσον κάτω.
30
25
15
