PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 10.
565
glavni,
οὐθὲν ἧττον κυρίας οὔσας
16
. Tako krivicu koju je od po-
četka predbacio pitagorovcima, sam čini.
Oduzeo je
naprijed
i
natrag
nebu možda zato, jer mu se činilo
da se ne mogu prilagoditi, bilo zato što su počelo dubine koju
nije priznavao u nebu, ili jer bi im počela bila osjetila, koja nije
dopuštao nebu. Pa ako su ga ti razlozi potakli da nebu ne pripiše
naprijed
i
natrag
, zato što u nebu ne postoji nikakva dubina, tre-
bao je dokinuti
gore
i
dolje
, jer ne postoji nikakva duljina u nebu,
nikakvo počelo rasta. I tako bi preostala sigurna misao pitagoro-
vaca, da u nebu postoji
desno
i
lijevo
, ne utoliko što bi u njemu bila
duljina, nego utoliko što u njemu postoji počelo kretanja.
No također se iz drugog razloga pobija Aristotelova misao iz
ovih njegovih riječi: »K tome, ako je ono
gore
odakle je kretanje.«
A na antarktičkom polu nema kretanja, niti nebo odatle uzima
počelo svojeg kretanja; nije, dakle, onaj pol
gore
, radije je u njemu
ono
desno
– iz ovih drugih riječi istog poglavlja: »Z
desna
je mje-
sno kretanje.« I: »Kažemo da je
desno
nečega ono, odakle je po-
čelo mjesnog kretanja.« Te kontradikcije optužuju Aristotela za
nedosljednu filozofiju. Ni po kojem, dakle, uvjetu od triju gore
ne odgovara nebu niti polovima, ili zato jer je počelo duljine, ili
rasta, ili mjesnog kretanja.
Ali ovo je gotovo smiješno: »<Ne treba dvojiti …
17
> nego mi-
sliti, kao kad bi neko <tijelo> imalo desno
koje se razlikuje od
lijevog, i po oblicima, potom, ako bi na to postavio kuglu, imat će
različitu mogućnost <desnog i lijevog> ali to se neće vidjeti zbog
jednakosti
18
lika <kugle>.«
16
Usp. ARIST. Cael. 285a.10–13: Διὸ καὶ τῶν Πυθαγορείων ἄν τις
θαυμάσειεν ὅτι δύο μόνας ταύτας ἀρχὰς ἔλεγον͵ τὸ δεξιὸν καὶ τὸ
ἀριστερόν͵ τὰς δὲ τέτταρας παρέλιπον οὐθὲν ἧττον κυρίας οὔσας·
17
Rečenica je dosta nejasna bez tog umetka koji jasno proizlazi iz ci-
jele rečenice. Usp. ARIST. Cael. 285a.31–28b.5: Οὐ δεῖ γὰρ ἀπορεῖν διὰ
τὸ σφαιροειδὲς εἶναι τὸ σχῆμα τοῦ παντός͵ ὅπως ἔσται τούτου τὸ μὲν
δεξιὸν τὸ δὲ ἀριστερὸν ὁμοίων γ΄ ὄντων τῶν μορίων ἁπάντων καὶ
κινουμένων τὸν ἅπαντα χρόνον͵ ἀλλὰ νοεῖν ὥσπερ ἂν εἴ τις͵ ἐν οἷς
ἔχει τὸ δεξιὸν πρὸς τὸ ἀριστερὸν δια φορὰν καὶ τοῖς σχήμασιν͵ εἶτα
περιθείη σφαῖραν· ἕξει μὲν γὰρ τὴν δύναμιν διαφέρουσαν͵ δόξει δ΄ οὔ͵
διὰ τὴν ὁμοιότητα τοῦ σχήματος.
18
Tj. homogenosti.
5
10
15
20
25
