PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. IV. knj. 4.
201
25
10
30
korolare postavio je posljednje poglavlje 2. knjige
O nastajanju
i
6. poglavlje 12. knjige
Metafizike
.
Cijelu tu stvar ukratko ću zorno prikazati, da bi se lakše
shvatilo kamo smjera tako teška, tako nepovezana rasprava.
Teza je: svijet je vječan. Jedini je njezin dokaz: jer je nebo vječno.
Ta opet <teza> ima samo pet dokaza. Prvi je: na temelju znače-
nja korijena <riječi>
eter
. Drugi: na temelju mišljenja starih koji
su u nebu smjestili ono božansko i vječno. Treći: na temelju po-
vijesti jer nije zapamćeno da je nebo, ili u cjelini ili u dijelovima,
u bilo koje vrijeme bilo trpno ili se promijenilo. Četvrti: jer nebo
ne sadrži ono kontrarno, a kontrarnostima pripadaju nastajanje
i propadanje. To je najjači razlog. Iste snage je i peti: jer je kre-
tanje neba vječno, nikada ne započinje, nikada ne prestaje. To je
Okelov razlog.
Taj <razlog> koji po svojoj naravi nije očit, da bi ga dokazao,
vrlo teškim radom i s mnogo riječi prosuo je sveukupne snage
svoje domišljatosti u obrazloženjima: po vječnosti pokretača,
po okruglosti neba – <i u obrazloženjima> uzetima od Okela:
po kontinuitetu kretanja neba, po slijedu kretanja, po dijeljenju
u beskonačno istoga, konačno po vremenu. Da bi dokazao da
je također i ono <vrijeme> vječno, poslužio se argumentima: po
kontinuitetu, po slijedu, po dijeljenju u beskonačno, po besko-
načnosti – a to je Okelovo. To je dokazivao na temelju istog di-
jeljenja kretanja u beskonačno, a <dijeljenje> po beskonačnosti
u veličini po kojoj kretanje biva. Ona je bila prvi početak tako
mudrog uvođenja. Nju je, naime, uveo od početka u 3. knjizi
Fi-
zike
, zajedno s beskonačnim brojem i vremenom, i nastavio je u 4.
knjizi. U cijeloj 6. knjizi je to učvršćivao. Sve je puno pogrešaka,
puno sofizama. Sve ih moramo otkriti i u istom redu ili istinitije
od zbrke, koju je i sam rabio.
Ovako je, dakle, pristupio da izgradi toliku stvar u 3. knjizi
Fizike
u 4. poglavlju. Ono beskonačno nužno se mora dopustiti
u prirodi – ne doduše nešto aktualno, nego u mogućnosti u tri-
ma stvarima: u vremenu, broju i dijeljenju veličine i tako piše
5
15
20
