Metode
Peripatetičkih rasprava
XXI
je Aristotel formulirao pojam kontinuiteta i
koje je poteškoće
s po-
moću njega rješavao. Za Aristotela je pojam beskonačne djelji-
vosti pojam s pomoću kojega se on uspio suprotstaviti Zenono-
vim aporijama kretanja. Uvođenje pojma beskonačne djeljivosti
jest
spašavanje zamjedbeno evidentnog fenomena kretanja
14
. Njego-
va povezanost s neposrednom osjetilnom evidencijom jasna je,
jer rješavajući Zenonovu aporiju kretanja Aristotel treba učiniti
pojmljivim, inteligibilnim, dostupnim razumu ono što je u ne-
posrednom zamjećivanju oduvijek bilo jasno i što nikad nije bilo
dvojbeno – a to je: a) da stvari ponekad miruju, a da se ponekad
kreću i b) da onaj koji je brži stiže na cilj prije polaganijeg. Nije,
naime, Zenon pobijao ono što je zamjetljivo nedvojbeno, činje-
nicu kretanja, nego je ukazivao na poteškoće koje nastaju kad
razum želi misliti (pojmiti) kretanje razlučujući ga na trenutačne
nedjeljive dijelove (točke).
1.b Pojam kontinuiteta (2) – biće razuma (
ens rationis
)
– »kritika psihologizma«
Kako je, međutim, Petrić došao do shvaćanja da je pojam
kontinuiteta kod Aristotela matematički pojam? Za beskonačno
dijeljenje veličina kaže Aristotel da nije u zbilji, nego u mogućno-
sti, da je veličina
potencijalno
, a ne aktualno djeljiva
15
; naime, čim
se neko dijeljenje ostvari, ono kontinuirano time je prekinuto.
Ono kontinuirano potencijalno je beskonačno djeljivo i u toj
po-
tencijalnosti
, a ne u ostvarenosti dijeljenja, jest kontinuirano kao
kontinuirano. Na temelju tog Aristotelova određenja kontinuira-
14
Termin σώζειν τὰ φαινόμενα prisutan je u grčkoj filozofiji u astro-
nomiji a odnosi se na usaglašavanje teorije o nebeskim kretanjima s onime
što vidimo, tj. s fenomenima. Usp. ἐν τῷ κέντρῳ δὲ οὖσαν τὴν γῆν καὶ
κύκλῳ κινουμένην͵ τὸν δὲ οὐρανὸν ἠρεμεῖν Ἡρακλείδης ὁ Ποντικὸς
ὑποθέμενος σώζειν ᾤετο τὰ φαινόμενα. (Heraclides Ponticus Phil.
Frag-
menta
106.2 – 3)
15
Usp. ARIST. Ph. 206a.14 –17 λέγεται δὴ τὸ εἶναι τὸ μὲν δυνάμει τὸ
δὲ ἐντελεχείᾳ͵ καὶ τὸἄπειρον ἔστι μὲνπροσθέσει ἔστι δὲ καὶ διαιρέσει. τὸ
δὲ μέγεθος ὅτι μὲν κατ΄ ἐνέργειαν οὐκ ἔστιν ἄπειρον͵ εἴρηται͵ διαιρέσει
δ΄ ἐστίν· Također: ARIST. Ph. 186a.9–10: εἰς ἄπειρον γὰρ διαιρετὸν τὸ
συνεχές.
