Metode
Peripatetičkih rasprava
XXIII
– pogotovo ako se uzme i nastavni Aristotelov primjer koji Petrić
ne navodi.
18
Pojam potencijalnosti, mogućnosti koja nikad ne dolazi do
konačnog ozbiljenja, ne smješta pojam beskonačne djeljivosti
među matematičke entitete, jer postoji barem još jedan pojam u
Aristotela koji ima ta svojstva a nije matematički pojam. To je po-
jam
prve materije
koja nedvojbeno za Aristotela nije matematički
pojam. S druge strane, Petrić ima pravo, ono što je u mogućnosti,
jest u mišljenju, kao što je samo u mišljenju i prva materija, čista
ili puka mogućnost, koja nikada kao čista mogućnost nije, ne po-
stoji zasebno, materija nikada nije bez ikakve forme; kao zbiljska,
materija je uvijek oformljena materija.
Što se onda može reći da je za Aristotela pojam potencijalne
djeljivosti, uopće pojam uvijek potencijalnog, ne zbiljskog? Ne
želeći prenapregnuti suvremene termine, može se reći da je po-
jam potencijalnog – potencijalne djeljivosti, pretpostavka, uvjet
mogućnosti da nešto jest. Konkretno: pojam kontinuiteta, besko-
načne djeljivosti uvjet je mogućnosti da bi Aristotel mogao pobiti
Zenonove aporije kretanja; pojam kontinuiteta jest pretpostavka,
uvjet mogućnosti inteligibilnosti kretanja. Pojam prve materije
jest pretpostavka, uvjet mogućnosti da osjetilno jest i da se kao
osjetilno mijenja. No također treba s Petrićem istaknuti da besko-
načna djeljivost jest samo u mišljenju, da je ona u mišljenju kao
konstrukcija mišljenja, peripatetička bi terminologija bila: ona je
18
Kao primjer za tezu da kod kontinuiranog može izostati je-
dan sasvim mali dio, ὀλίγιστον (stvari, ali ne vremena), navodi
Aristotel muziku, tj. pojavu da nakon sasvim malog prekida može
poslije najviše zazvučati najniža žica. Taj primjer samo je uvjetno
iz matematike, tj. ako se podrazumijeva podjela matematike na
aritmetiku, geometriju, muziku i astronomiju, a držim da Aristo-
tel tim primjerom ukazuje na činjenicu da je melodija
jedna cjelo-
vita
melodija – makar ima razmaka među pojedinim tonovima. To
bih razumjela kao upućivanje na ono što se kasnije zove
retencijom
– suzvučanje prošlog u sadašnjem. (Usp:
μὴ τοῦ χρόνου
(οὐδὲν γὰρ
κωλύει διαλείποντα͵ καὶ εὐθὺς δὲ μετὰ τὴν ὑπάτην φθέγξασθαι
τὴν νεάτην) ἀλλὰ τοῦ πράγματος ἐν ᾧ κινεῖται. ARIST. Ph.
226b.29–31)
