Metode
Peripatetičkih rasprava
XVI
čin: on prvo navodi različite Aristotelove argumente za vječnost
svijeta, vremena, kretanja i neba, a potom ih sve pobija Aristote-
lovim vlastitim učenjima, tj. navodeći druge Aristotelove teze na
temelju kojih proizlazi da su te teze o beskonačnosti besmislene
i neodržive, odnosno međusobno inkompatibilne. Riječ je, dakle,
o nekoj vrsti
imanentne kritike
, tj. o Petrićevu utvrđivanju unu-
trašnjih proturječnosti u Aristotelovu
sistemu filozofije.
Mogućnost i smislenost takvog proslijeda sadržana je u
pretpostavci da je Aristotelov opus doista sebi konzistentan
sustav, inače isticanje međusobne kontradiktornosti pojedinih
teza ne bi imalo smisla. U takvom shvaćanju koje Aristotelovu
filozofiju sagledava kao sustav, konzistentan ili nekonzisten-
tan, ali svakako takav da teži sustavnosti, nema mjesta za pret-
postavku o razvoju i promjenama u Aristotelovu mišljenju,
kako se danas običava tumačiti Aristotela. Petrić također ne
pomišlja na to da bi mogao pojedinu Aristotelovu argumenta-
ciju, i pojmove koji se u njoj rabe, sagledati u kontekstu proble-
ma koji je u nekom trenutku Aristotel želio riješiti, nego svaku
argumentaciju i svaki pojam sagledava kao facetu ili ulomak
cjeline, cjelovitog govora o sveukupnom biću
7
. Taj Petrićev
stav možemo odrediti kao tradicionalan i on bitno određuje
njegove izvode.
7
Da Petrić drži da je sustav filozofije cilj kojem ne teži samo Aristote-
lova filozofija, nego i njegova vlastita vidi se, kako je rečeno, iz metode po-
bijanja Aristotela, tj. iz Petrićeva nastojanja da utvrdi nekonzistentnosti u
Aristotelovu sustavu, ali i iz toga kako je odredio zadatak vlastite filozofi-
je. Naslov njegova glavnog djela glasi, naime,
Nova de universis philosophia,
Nova sveopća filozofija
ili
Nova filozofija o sveukupnim bićima
. Pojam cjeline,
sveukupnosti bića koje je novoplatonički strukturirano sugerira i struk-
turiranu, odnosno sustavnu znanost (filozofiju) o tom biću. Takav stav o
Petrićevoj
Nova de universis philosophia
izlaže i Leibniz u
Scientia generalis.
Characteristica. Calculus universalis,
»Itaque saepe miratus sum nondum
extitisse quendam qui systema philosophiae Platonicae sanioris daret, nam
Franciscus Patritius, non contemnendi vir ingenii Pseudo-Platonicorum
lectione animum praecorruperat.« Philosophische Schriften von Gotfried
Wilhelm Leibniz, Berlin (Weidmann 1875–190) 7. Bd. str. 148. Iako Leibniz
ne prihvaća nego odbacuje Petrićevo učenje, ipak se iz citirane rečenice
vidi da je smatrao kako je Petrić težio za novoplatoničkim sistemom.
