Metode
Peripatetičkih rasprava
XIV
kojom se pristupa istraživanju i temeljno filozofsko opredjelje-
nje, utječe na proklamiranu objektivnost.
No ovdje treba prvenstveno izložiti Petrićevu metodu u če-
tvrtom svesku
Peripatetičkih rasprava.
Ovdje Petrić više ne primje-
njuje komparativnu metodu (uspoređivanje Aristotelovih učenja
s učenjima predsokratovaca i Platona), a interes za to
kako stoji
s istinom stvari
mnogo je očitiji. Petrić, naime, taj četvri svezak
naslovljava kao
ocjenu Aristotelovih učenja
(
censura Aristotelis dog-
matum
) u prirodnoj filozofiji. Ta je metoda
ocjene
, da anticipira-
mo, a pažljivom čitaocu četvrtog sveska bit će očito, utemeljena
na tradicionalnim, skolastičkim metodičkim strategijama. Govo-
rim o metodi u jednini, jer ono zajedničko svim tim strategijama
jest pobijanje Aristotelove filozofije, demontiranje jednog tradi-
cionalnog školskog filozofiranja. Ono što je, međutim, posebno
zanimljivo i što treba pokazati i obrazložiti, da opet anticipiram,
jest pitanje, kako je moguće da jedna kritika, pristrana i danas
neprihvaćena – kakva je Petrićeva kritika Aristotela – unatoč toj
pristranosti i unatoč tome što primjenjuje jednu metodu pobija-
nja zasnovanu na tradicionalnim strategijama, može doći, mimo
onoga što izričito proklamira (i što danas smatramo da nije toč-
no), do filozofski zanimljivih teza koje na neki način imaju srod-
nosti s nekim tezama koje se javljaju u novovjekovnoj pa i suvre-
menoj filozofiji.
Napomenimo još i to da, osim toga što treba imati na umu
da u strogom smislu ne govorimo o metodi, nego o
metodama
ili
metodičkim strategijama, da o metodi ili strategijama pristupa
tematici u Petrića ne možemo govoriti nezavisno od sadržaja o
kojemu je riječ.
Četvrti se svezak
Peripatetičkih rasprava,
koji obuhvaća deset
knjiga, može podijeliti na tri (odnosno četiri) veće tematske cje-
line. U prvim trim knjigama (1. O principima prirodnih stvari,
2. O lišenosti i formi, 3. O prvoj materiji) pobija Petrić tri poče-
la Aristotelove prirodne filozofije: formu, materiju i lišenost. U
središnjim trima knjigama (4. O vječnosti svijeta i vremena, 5.
O vječnosti kretanja i 6. O vječnosti i biti neba) razmatra Petrić i
pobija Aristotelovu tezu o vječnosti kretanja te biti svijeta i neba.
U trima sljedećim knjigama (7. Prva knjiga o elementima, 8. Dru-
