Metode
Peripatetičkih rasprava
XVIII
Aristotelova pojma kontinuiteta i koja je Aristotelova »zabluda«,
po Petrićevu mišljenju, proizašla iz tog pojma kontinuiteta. U
tom slučaju ne ocjenjujemo Petrićevu kritiku pojma kontinuiteta
prema suvremenim shvaćanjima, nego tumačimo funkciju koju
po Petriću pojam kontinuiteta ima u Aristotelovoj filozofiji (pri-
rode). Na temelju odgovora na to pitanje možemo sagledati za-
što i na koji način Petrić kritički pristupa Aristotelovoj prirodnoj
filozofiji, što mu je u njoj sporno. Odgovor na to pitanje može
se dati na osnovi kritike koju je Petrić izložio u četvrtom svesku
Peripatetičkih rasprava.
Kritika Aristotelova pojma kontinuiteta jedna je od središnjih
točaka Petrićeve kritike Aristotelove filozofije prirode. Iz konteks-
ta u kojem razmatra o pojmu kontinuiteta jasno proizlazi da Pe-
trić sagledava Aristotelov pojam kontinuiteta u njegovoj funkciji
u filozofiji prirode, a ne prvenstveno kao matematički pojam.
Petriću je pojam beskonačne djeljivosti važan prije svega zato
jer smatra da Aristotel s pomoću njega dokazuje beskonačnost i
rezultirajuću vječnost kretanja, vremena, svijeta i neba.
Prije samih Petrićevih primjedbi na Aristotelov pojam besko-
načne djeljivosti treba reći kako Petrić strukturira, kako izlaže
Aristotelov argument (jer ovdje je prije svega riječ o metodi i ar-
gumentaciji, a ne o sadržaju Petrićeve kritike). Aristotelov dokaz
polazi od teze, kaže Petrić, da je (dijeljenjem) beskonačna, i to
potencijalno beskonačna, primarno veličina. Iz te potencijalne
beskonačnosti dijeljenja veličine, kaže Petrić, izvodi Aristotel po-
tom beskonačnost a zatim i vječnost vremena, svijeta i neba. Ta
argumentacija pretpostavlja, kaže Petrić, da su kretanje i nebo
veličine.
To je naravno samo kostur argumentacije, Petrićevo je izvo-
đenje mnogo šire, ali bit izvođenja svodi se na taj shematski pri-
kaz. Niz: iz beskonačne potencijalne djeljivosti (veličine)
proizla-
zi
beskonačnost (kretanja, neba), iz te beskonačnosti (kretanja i
neba) proizlazi napokon vječnost (neba) može se naravno ekspli-
cirati i u obrnutom smjeru: vječnost (kretanja, neba)
temelji se
na
beskonačnosti (kretanja i neba), a ta beskonačnost na beskonač-
noj djeljivosti (veličine, kretanja i neba).
