Metode
Peripatetičkih rasprava
XXVI
putem apstrakcije, pa je, dakle, iz iskustva, modernom termino-
logijom rečeno, aposteriorno je i nije nužno i općevažeće, nego
je slučajno. Tu bismo Petrićevu kritiku primjerenosti za znanost
onih pojmova koji su
samo u duši
suvremenom terminologijom
mogli nazvati
kritikom psihologizma
.
Kako je kod Petrića riječ o matematičkim predmetima, kon-
sekvencija bi bila da matematika nije i ne može biti znanost. Sva-
kako, to ne možemo smatrati Petrićevim osobnim stavom, on je
platoničar i za njega matematički predmeti, kao uostalom i svi
drugi, imaju svoj predložak u idejama. Zato bi preciznija formu-
lacija bila sljedeća: ako su matematički predmeti u duši i nastaju
apstrakcijom iz prirodnog bića – kako to smatra Aristotel – onda
matematika ne može biti znanost.
Svakako sâm Aristotel nije smatrao da matematika nije zna-
nost, dapače ona je teorijska znanost, i nema nikakvih poteškoća
da se iz Aristotelova teksta pokaže da je matematika za Aristote-
la znanost. Dakle, niti je to Aristotelov stav, niti je Petrićev, nego
je to Petrićevo svođenje
ad absurdum
Aristotelove teorije apstrak-
cije i njegove kritike ideja.
Što je, onda, tu filozofski zanimljivo i značajno? Da je sve
znanje iz iskustva,
nihil est in intellectu quod non fuerit in sensu
,
peripatetički je stav, ili ga barem Petrić shvaća kao peripatetički
stav, no on traje duboko u novi vijek (do Leibniza koji dodaje:
nisi intellectus ipse
i naravno do Kanta), a susrećemo ga i u suvre-
menoj filozofiji. Petrićevo shvaćanje da ništa što jest na temelju
apstrakcije, što jest (samo) u mišljenju/duši (dakako u okviru
peripatetizma i kada nije riječ o Platonovim idejama) nije i ne
može biti nužno i nije predmet stroge znanosti, možemo tuma-
čiti, vrednovati i prihvatiti kao jednu ranu varijantu filozofske
kritike ekstremnog empirizma.
Konačni zaključak koji slijedi temelji se na jednoj pretpostav-
ci koju je teško braniti s potpunom sigurnošću, ali za koju se ipak
može reći da ništa ne upućuje na to da bi bila neistinita. Čini se
da je Petrić prvi koji je Aristotelov pojam kontinuiteta tumačio
kao (samo) matematički pojam koji postoji samo u duši, dobiven
je apstrakcijom i koji kao apstrahiran iz osjetilnog ne može imati
nužno i opće važenje. Ako je to točno, a nema naznaka da bi tre-
