Metode
Peripatetičkih rasprava
XXX
διαλεῖπον
iz čega proizlazi da kontinuirano (kretanje) nije, kako
je kod nas uobičajeno prevoditi,
neprekinuto
(kretanje), nego da
ipak podnosi male prekide, ne doduše u vremenu (to je naime
nemoguće), nego u stvari.
24
To znači da ovdje kontinuirano znači
otprilike: cjelovito jedno. Cjelovito može biti malo prekinuto, a
da i dalje ostane cjelovito i da taj prekid ne utječe na kontinuira-
nost kretanja. Ta definicija nije tako stroga, određena i matema-
tička kao ona: »Kontinuirano je ono čije su krajnosti jedno.«
25
De-
finicija kontinuiranog (kretanja) koje može propustiti malo stvari
bez sumnje pripada području osjetilnog zamjećivanja. Mi doživ-
ljavamo kao jedno i cjelovito i ono kod čega nešto nedostaje, ali
tako malo da to ne utječe na percepciju cjeline. Govoreći o konti-
nuiranom nastavljanju sfera na sferu prvog neba Petrić očito ima
u vidu definiciju koja predviđa neku
malu prekinutost
u stvari; jer
inače se ne bi uopće moglo govoriti o sferama nego o samo jednoj
sferi – ako bi kontinuiranost bila ona u kojoj su krajnosti jedno.
Spomenimo usput i to da za razliku od Petrića Bošković ovu Ari-
stotelovu definiciju kontinuiranog koja dopušta mali prekid više
ne može prihvatiti – što svjedoči da Bošković, kad govori o konti-
nuiranom, ima u vidu »jaku definiciju« kontinuiranog, tj. strogi,
matematički pojam kontinuiranog.
26
quod nihil aut pauxillum intermittit rei, non temporis
. Usp. ARIST. Ph. 226b.25,
27–29 i ovdje str. 297. bilj. 29.
24
Usp. ovdje str. 292. bilj. 17; ta Aristotelova »slaba definicija« konti-
nuiranog svakako nije onaj pojam kontinuiranog za koji W. Wieland kaže:
Denn gerade die Kontinuitätslehre gehört zu den Teilen der aristotelischen
Physik, die von den Begründern der modernen Naturwissenschaft nie-
mals bekämpft oder auch nur in Frage gestellt worden sind. Usp. Wolf-
gang Wieland,
Die aristotelische Physik
, Goettingen 1970, str. 278.
25
τοῦτο δ΄͵ ὅταν ἓν τὸ ἔσχατον γένηται ἀμφοῖν. Usp. ARIST. Ph.
228a.31–b.1: i ARIST. Ph. 231a.22: συνεχῆ μὲν ὧν τὰ ἔσχατα ἕν.
26
Usp. Ruđer Bošković,
Teorija prirodne filozofije,
Zagreb 1974. str. 13:
»Continuitatis lex, de qua hic agimus, in eo sita est, uti superius innui, ut
quaevis quantitas, dumab unamagnitudine ad aliammigrat, debeat transi-
re per omnes intermedias eiusdem generis magnitudines. Solet etiam idem
exprimi nominando transitum per gradus intermedios, quos quidem gra-
dus Maupertuisius ita accepit, quasi vero quaedam exiguae accessiones
fierent momento temporis, in quo quidem is censuit violari iam necessario
