Metode
Peripatetičkih rasprava
XXV
u tome da dokaže da pojam kontinuiteta kao matematički pojam
nema nikakve dokazne snage u dokazu za vječnost neba. Svrha
tog dokazivanja jednaka je onoj kojom se Petrić rukovodio pri
dokazivanju da je Aristotel primjenjujući pojam kontinuiteta na
kretanje učinio logičku pogrešku
prelaska iz roda u rod
. No ova
druga kritika općenitija je i ne odnosi se samo na pojam kontinu-
iteta, nego
mutatis mutandis
može se odnositi na sve matematičke
predmete i općenito na matematiku kao znanost. Treba napo-
menuti da i to ispitivanje ontičkog statusa pojma kontinuiteta
i uopće matematičkih predmeta provodi Petrić kao
imanentnu
kritiku
, tj. na temelju vlastitih Aristotelovih načela. Kao rezultat
jedne imanentne kritike ta konsekvencija, međutim, važi za Pe-
trića samo u okviru Aristotelove i peripatetičke filozofije, a ne
važi u okviru platonizma. Ona pretpostavlja shvaćanje da ono
u
duši
znači
ono apstrahirano
, opće skupljeno iz pojedinačnog i da
to opće nije nužno.
20
Petrić pita što su to matematički predmeti, tj. predmeti koji
postoje samo u (konkretnom, empirijskom) mišljenju a ne i u
stvari, jesu li to božanska i odvojena bića ili prirodna bića. Nisu
ni jedno ni drugo, premda se nalaze u prirodnim bićima. Iz pri-
rodnih bića bivaju
apstrahirani
mišljenjem. Kao matematički (a ne
više prirodni) entiteti oni su u mišljenju ili kako Petrić kaže – u
duši. Pritom sve što je
samo u duši
21
, a nije i u stvari (a za platoni-
čara Petrića
ne biti u stvari
odnosi se na sve ono što je u osjetilnom
a ne posjeduje ideju kao svoj predložak), kontingentno je, slu-
čajno i ne nužno. Osim za pojam kontinuiteta, beskonačne dje-
ljivosti, tu kontingentnost, ne-nužnost, ne-zbiljskost Petrić tvrdi
izrijekom i za vrijeme.
Međutim, koje su konsekvencije koje proizlaze iz tog tumače-
nja? Ono što je u duši, ako nije puka izmišljotina, u duši je nastalo
20
Singularia autem et universale ex eis collectum nullam habet ne-
cessitatem. Usp. Franciscus Patricius,
Discussionum peripateticarum tomus
tertius
/ Frane Petrić,
Peripatetičke rasprave – svezak treći
, Zagreb 2009, str.
138. r. 13–14.
21
samo u duši
ovdje treba shvatiti kao: samo u konkretnom čovjeku, u
konkretnoj ljudskoj duši, u aristotelovskom, a ne u platoničkom smislu: u
duši kao jednoj od hipostaza.
