šega svijeta njegovih predaka, pa i do mogućnosti razmjerna trajanja
njegova svijeta u aktualnim životnim trenucima njegova potomstva.
Ujedno se otud da vidjeti, da se čovjek ne može smatrati nosiocem
povjesnosti, koliko bi se shvaćao odjelitom jedinkom, već samo koliko
se u njemu ogleda socijalni subjekat jednako udružen sa suvremeni­
cima kao i povezan s precima po njihovu svijetu. No isto tako može
međutim i bivšim događanjima pripasti povijesno značenje samo koli­
ko nijesu tek u objektivnome smislu socijalno značajna, nego su is­
tinski i subjektivno živa, svjesnosti utkana i u tome pravcu doista dje-
lovna.
Treba tako s rečenim istaknuti, da i događanje, koje bi se stvar­
no, u bistvenosti smjelo smatrati povijesno značajnim i s pravom nazi­
vati povijesnim, nije samo neka objektivna datost egzaktno znanstve­
no utvrdiva, nego i subjektivno življena, svjesnom duševnošću usvo­
jena veličina, a time i samo time i zbiljnost. Povijesna je datost, koliko
je zbiljska, u stvari zbiljnost doživljajna, a kao takva u bistvenu je ­
dinstvu i subjektna i objektna, kao što je takav i doživljaj u svojoj pu­
noći. Valja tek dodati, da subjektna sastavnica upravo takva doživljaja,
koliko tu i bila subjektivnost možda izrazita i nezatajiva, nije obilje­
žena, nije praćena samim nekim usebičenim i ograđenim jastvom;
ona nije sam ja-subjekat, već je naprotiv mi-subjekat, pa ako subjek­
tivnost tu i ulazila u račun, ona svjesna, gdje je primjerena i datoj
stvarnosti prilagođena, nije jastveno nego mistveno usidrena i izravno
tako usmjerena, pa će to i biti njezina osobitost, gdje je u pitanju zna­
čajka povjesnosti.
Upravo nagonskim porivom za održanjem svojega svijeta očituje
čovjek svoju neutaživu žudnju za povjesnošću. S tog osnova i biva nag­
nan da iznad neposrednih svojih vitalnih interesa i njihova časovita
zadovoljenja stvara i u svoj svijet uvodi oblike življenja i isto tako
ugrađuje dobra, što nemaju značenje samo za čovjeka kao jedinku,
već su zajedno i natpojedinačna spona, što ga veže s bližnjima u neko
više ili manje oduhovljeno sudbinsko jedinstvo, u priprostiju ili razvi-
tiju, užu ili širu skupinu, od pojedinaca ujedinjenih u jednome domu
do nekolicine domova i otud do razmjerna jedinstva određena ma­
njeg ili većeg mnoštva domova, pa tako od domovine plemena sve
tamo do domovine naroda, pa napokon, da se i to kaže, naroda izgub­
ljene prave domovine, naroda u lutanju, naroda u čežnji za slućenom
domovinom, koja ga zove. Po pripadnosti pak takvoj skupini, koja je
njihovim nosiocem, ne usmjeravaju se oblici niti se izdižu dobra života
samo prema nekom kulturnom jedinstvu, nego im po nosiocu biva si-
gurana i trajnost, što zajedno sa svijetom, u kojega se okviru oni oblici
i ona dobra dostaju svoga značenja i smisla, daleko nadilazi krhak
opstanak i ranjiv život pojedinčev.
Treba li naznačiti oblike i dobra, što ovamo pripadaju, može se
kratko napomenuti, da se tu radi o očitovanjima vitalnih, socijalnih i
spiritualnih nastojanja, o ostvarenjima vrednota odlučnih kako po
održanje čovjekova svijeta tako i po uzdizanje njegove bistvenosti. Idu
ovamo poimence napose jezik, običaji, pravni poredak, načini ophođe­
nja u obitelji i rada u zvanju, vođenje rata, znanstveni napori i filoso-
33
81
1...,23,24,25,26,27,28,29,30,31,32 34,35,36,37,38,39,40,41,42,43,...47