bez obzira, gdje mu je izvor, kako se odvija, kakav mu je kraj i koje
su mu posljedice. Tako se pak vidi, da su vrata u povijest otvorena i
stvaralaštvu i razaralaštvu i da se povjesnošću može zaogrnuti jedna­
ko zlo kao i dobro.
Što je bilo i prošlo niti se da promijeniti niti može biti neuči-
njeno. Povijesni smisao čina ili događaja stoji samo do njihova utje­
caja i do značenja, koje im se može pripisati pogledom na bližu ili
i nešto dalju budućnost, koliko je takvi utjecaji dostižu.
Isto vrijedi i za buduća događanja, koliko se pretpostavlja, da su
povijesno značajna, što znači sudbonosna, po čovjekov bitak odlučna.
Događanje će to moći da bude jednako od povijesna značenja, vodi li
k usponu i savršenstvu ili i padu i propasti čovjeka i suđena mu ko­
načna nekog njegova svijeta.
Kao što se na povijesnu prošlost može gledati na dvojak način,
kao na objektivnu građu prepuštenu razumskom ispitivanju i sređi­
vanju ili kao na bivši život predan mogućem suživljaju i po tome ta-
ložen u pobudama predaje, tako je slična mogućnost dana i pogledom
na budućnost.
Koliko je povijesna svijest samo objektivno razumski upravlje­
na na svijet događaja i kao takva lišena vjere, nade i iščekivanja, pro­
suđuje ona pretpostavljeno nastavljanje i prodiranje vremena i zbi­
vanja u budućnost ispod razine bistvenih vrednota, bistvenih u tome
smislu, što se njihovim uočavanjem i ostvarivanjem izgrađuje i očituje
biće čovječje u svojevrsnoj svojoj bistvenosti. Takvo prosuđivanje biva
razumljivim, prozre li se, da tako ograđeno usmjerenoj svijesti tok
budućega događanja i njime povezana čovjekova sudbina mora nužno
ostati nepoznanica, jer se zbog slobode (kontingencije), kakva tu is­
krsava, ne da ni prema kojem, a najmanje kauzalnome zakonu izvesti
i tako predvidjeti. Zbog toga takvoj svijesti i ostaje tek prema mogu­
ćim vrijednosnim ostvarenjima odrediv smisao čovjekovanja i u vidu
svega pa tako i budućega vremena kao univerzalne povijesti nerješiva
zagonetka i nedokučiva tajna.
Ipak ostaje i unatoč toj neizvjesnosti čovjeku u njegovu živom
opstojanju i kao povijesnome biću neki putokaz, koliko se ljudsko živ­
ljenje može smatrati putom u nedočekano prostranstvo povijesne bu­
dućnosti. Na dva se najopćenitija načina može čovjek odnositi prema
njoj, no ona nije i ne može biti predmetom sustavna teorijskog na
iskustvo oslonjena ispitivanja. Na nju se može smislovito ukazati samo
kao na pretpostavku odnosno na zadatak vrijednosno relevantnoj ljud­
skoj praksi.
Tako se može tražiti putokaz djelatnome životu pod vidom kraj­
nje budućnosti, zamišljena završetka svega vremena i prestanka svega
zemaljskog ljudskog života. Kamo se god ta krajnost i stavila, prema
životu pojedinca ili svega čovječanstva, ona zna biti poprištem, s ko­
jega se kuša odrediti svrha, smisao i zadaća povijesno shvaćena života.
Tako se prema budućnosti, kojom se ispunja i dovršava povijest, od­
nosi vjerska svijest, koja se oslanja na slutnju i viziju spasenja. U tome
pravcu i preporuča životno usmjerenje i oblikovanje čovječjega bića.
41
89
1...,31,32,33,34,35,36,37,38,39,40 42,43,44,45,46,47