ikad osebujnošću svoje pojedinačnosti predstavljati čitavo čovječan­
stvo ili opće neko njegovo bistvo, jer bi za to morao biti bogočovjek,
i kako individuirano ljudsko biće i može samo po svojoj zasebnosti
kao to i takvo ostvarivati, nositi i očitovati svoje čovještvo u smislu svo­
jevrsne čovječje oznake i svojstvenosti, tako može pojedinac samo uza-
sebljen kao domoljuban član kulturne i povijesne sudbinske zajednice,
kakva je razmjerno najopsežnija po svojoj predaji narod, proširiti svo­
ju svijest ljudske obvezanosti u stanje građanina širega svijeta, u držanje
»kosmopolita«. Tko naime misli preskočiti konkretnu domovinu, može
samo prijeći u stanje beskućništva pustinjaka (čemu se uostalom ne
poriče mogućnost ni uvjetan smisao), ali ne može izašavši iz nekoga
svojeg životnog svijeta podgrađena predajom ući primjerenom tome
sviješću u neko natpredaj no ili bespredajno svesvjetsko građanstvo,
jer već po samoj svojoj inddviduiranosti, koja se ne da zanijekati ni
izravno prerasti, ne može ni u kojem smjeru izgraditi neku svoju iz-
nadpredajnu svijest. Kosmopolitizam ne niječe nego pretpostavlja pa­
triotizam i samo se u odnosu prema posljednjem može dostati istin­
skoga smisla. Tko naime nema i ne nosi ništa zasebno svoje, nema
ni otkuda da išta pridonese širem, obuhvatnlije, općenitije zamišljenu
zajedništvu.
Tako je narodu, u koga nije zamrla volja za održanjem svojega
svijeta, što znači u biti i svoga života u samosvojnosti i opstanka u
samobitnosti, nužno koje usađena koje zadana dužnost da trajno vodi
računa o svojoj povijesnoj odnosno kulturnoj baštini toliko, da bi u
slobodnom odnosu prema njoj a prema zahtjevima svoje budućnosti
osvježavao i osvještavao, preobražavao i obnavljao svoju predaju te
ustrajao u neotuđivu svome pravu da tu predaju kao sponu zajedništva
i jamstvo trajanja slobodan brani od razornih snaga.
Ipak — ispunjavanje se naznačenoga zadatka vrši u jarkome
svjetlu žive sadašnjosti, koja nije povijest i koja si povjesnost tek mora
izvojštiti. Tako ispred povijesne svijesti i iznad nje, a tako i iznad
smjernica i pobuda same povijesne predaje ima još viši i zapovjedniji
zakon. A taj zakon nije zakon povijesti ni zakon predaje, već zakon
s najviše prečage vrijednosne ljestvice, zakon nad zakonima, zakon
ćudorednosti. I on međutim dopire do povijesne prošlosti, kad prodire
u budućnost, do pokoljenja, kojemu je kao svemu ljudskome suđeno
da po sili vremena prijeđe na drugu obalu života.
Po doživljaju etičke očitosti nema čovjekovoj odgovornosti gra­
nica. Tako kao biće povijesno biva čovjek odgovornim i prema budu­
ćim naraštajima, a tako i za sadržinu, smjernice i pobude predaje,
koju će moći da im namre. Tako u povodu ćudoredne svijesti, a po pre­
daji, ne prestaje odgovornost čovjekova pojedinčevim ovozemskim ži­
votom i nije i ne može biti prema tome svejedno, kako pojedinac i
kako narod živi, prema kakvoj predaji padaju odluke, kakve se vred­
note i kako se ostvaruju i kakav se svijet životom podiže.
S toga se poprišta ukazuje bistvena povezanost i zaiskustveno
jedinstvo čovjeka i čovještva sadašnjosti sa čovjekom i čovještvom i
povijesne prošlosti i povijesno relevantne budućnosti. Etička ih svijest
veže u lik kosmičkoga čovjeka, što sve, što kao čovjek živi i po svome
43
91
1...,33,34,35,36,37,38,39,40,41,42 44,45,46,47