dućnost će mu se zemaljska priviđati tek u slutnji izazvanoj prečesto
varavom nadom. I prošlost će mu se i budućnost doživljajno objaviti
i djelovno očitovati tek u živoj zbiljnosti predaje i po njoj. Tako po­
vijesna odnosno kulturna i narodna predaja i nije poput sakupljene
neke objektivne građe nedjelovan predmet pusta znanja ili mrtva stvar,
nego je moćna, upravo neobično moćna, gdjekad iznad svakog očekiva­
nja silovita, živa pokretna snaga iz mi-svijesti natpojedinačno usmjere­
na doživljavanja.
Po povijesnoj je predaji i napose pogledom na kulturu, bez koje
istinske ljudske povijesti nema niti je takve može biti, čovjek povezan
u široku rasponu nesamo s krvnim nego i s duhovnim, pa i najdavnijim
neviđenim svojim precima. Od njih, kojih upravo nema, od njih ne­
živih, stvarno zemski neopstojnih, od njih doduše »bivših« no tako i
nesadašnjih i netjelesnih, od njih nenazočnih prima poruke, gdjekad
upravo zapovjedne, neodoljive, odlučne često i sudbonosne po njegu
i održanje svojega svijeta. Predajom progovara utjecajno nešta, što je
bitisalo, bilo i nestalo u izvornome svom opstanku, a ipak tome nasu­
prot opet i uspjelo ustrajati zahvaljujući svome preobražaju u duhovni
bitak, koji nosi jezgru i znači mogućnost povijesne predaje i jamstvo
je povjesnosti. No tako se jednako može punim pravom kazati, da se u
porukama, što ih sadržava i zrači povijesna predaja, a koje potječu od
njih, kojih više nema i ikojih ne će biti, očituje svijet neobičan, svijet s
druge obale života, svijet onih, koji podlegoše smrti, no kojih svijet
njoj kao takav podlegao nije. Nestali preci ostavljaju tragove svojega
svijeta potomstvu, koje ih upravo reći nosi usađene u svojoj krvi. Po­
vijesna predaja obasjava tako svijet mrtvih, kakav živi, i života, koji
zamire, da bi preobražen uskršavao.
Sveđ iznovično uskršavanje i preobražavanje čovječjih svjetova
pogledom na njihovu povjesnost ukazuje na bistvenu povezanost zais-
kustvene, metempiričke i iskustvene, empiričke zazbiljnosti na tlu i u
toku samoga povijesnoga događanja i to po činjenici povijesne pre­
daje. Iz zaislkustvenoga carstva s druge obale života dolaze, kako bi
rečeno, poruke sačuvane u predaji i s njome djelovne. No živa i istin­
ska im je djelovnost moguća samo u određenoj sadašnjosti, koje će
sadržaj biti sveđ pristupan iskustvu. Bez vječna se bujanja sadašnjo­
sti ne bi nikoja povijesna predaja dostala značenja. Tako se pak može
reći za predaju, da iz svijeta određenu pokoljenju zaiskustvenoga nosi
životna smjeranja i stvaralačke pobude u iskustveno-zaiskustveni svi­
jet toga pokoljenja, što se svakim novim, kasnije nadošlim pokoljenjem
i ponavlja. Ta okolnost uvjetovana bistvom povijesnoga događanja goni
međutim i do uvida, da se smisao toga događanja ne iscrpljuje nipo­
što u tokovima mogućih zemaljskih iskustava, već ga, ako se uopće
da naći za cjelinu povijesnoga zbivanja, valja tražiti u zaiskustvenom,
metempiričkom (metafizičkom) biću čovječjem i bistvu čovještva. Po­
vijesna povezanost čovjekova, koja seže u neproračunljivu prošlost te
se nastavlja u nedoglednu budućnost, izaziva misao, da »povijesno« u
stvari ne živi sam zemaljski čovjek, već je pravi korijen predaje i no­
silac povjesnosti kosmički čovjek, kako se odražava u ideji jednoga
čovještva u svemu čovječnome mnoštvu i svoj raznolikoj čovječjoj
sudbini.
84
36
1...,26,27,28,29,30,31,32,33,34,35 37,38,39,40,41,42,43,44,45,46,...47