ispunjene, kako je nikla bliže, dalje ili i veoma daleko ispred razmjer­
no kratka života pojedinca i pojedina pokoljenja, od kojih se jednih
određeni oblici i načini kao i istaknute smjernice sadržajna života »pre­
daju« drugima, što ulazeći u njihov svijet nadolaze, da ga preuzmu i
poput svojih predaka dograđena ili okrnjena, razbistrena ili zamućena,
osvijetljena ili potamnjela, usklađena ili obezređena opet povjesno-
tvornom predajom ostave onima, koji će ih nuždom sudbine zamijeniti.
Tako kao hranitelj i ustavljač povijesnoga pamćenja povijesna predaja
posredstvom aktualna ljudskoga doživljaja upravljena prema njoj odr­
žava socijalnim skupinama, družbenim sastavima njihove svjetove, koje
suodređujući im životni stil oživljava i veže u razmjernu jedinstvu.
Ne može međutim bitisanje kao prošlo događanje ili događaj
zastao u prošlosti prijeći u izvornoj svojoj pa i neposredno zamjet-
ljivoj datosti u tradicijsko pamćenje ni izravno ući u nj. No događanje
se, koliko je ljudsko i koliko je, više još, povijesno, ne da kao takvo
shvatiti ni mimo sudjelovanja ni bez jasna žiga ljudske duševnosti.
Ono je u svakome slučaju događanje duševnošću oživljeno, a vrijedit će
to prirodno i nužno za ljudsko bitisanje, koje biva posijetkom i do­
sljednim dosezanjem onakva događanja. Kako pak predaja može značiti
doista živu povjesnotvornu djelovnost samo po aktualnosti puna doživ­
ljaja, a ljudski se doživljaj očituje bistveno u jedinstvu zahvatne du­
ševnosti i zahvaćenih od nje duhovnih predmetnosti, to prošlo događa­
nje ili događaj prošlosti može biti nužnom sastavnicom doživljaja, ko­
jim se oživljava povijesna predaja, jedino po upredmećenju a time i
oduhovljenju prošloga duševnog zlbivanja kao »'bivšega« ili, drugim
riječima, preobrazbom bitisanja kao minuloga vremenskog toka u bez­
vremenu duhovnost postojana predmetna bitka.
Tako bez preobražaja bilo i ćutilno dana i nekad tako utvrdiva
događanja u duhovan podatak i po minulosti događaja zahvatljiva
svjesnom duševnošću nema ni djelovna doživljaja, kojim bi se oživotvo­
rila povijesna predaja. Po njoj biva tako posredstvom onakva preobra­
žaja prošlo događanje »bivšim« i kao takvo suvremeno utjecajnim. To
pak znači u biti prevladavanje vremena i neko zaustavljanje prolazno­
sti, pa je time prekoračeno i područje prostorno-vremenskog iskustva.
Stoga po pravome značenju »povjesnost« i ne dodiruje čovjeka u isku­
stveno danim njegovim mogućnostima, već je treba pripisati zaisku-
stvenom, metempiričkom podupornju njegova bića i nadiskustvenome
smislu njegova života, što ne će biti teško uvidjeti.
Povijesnom predajom ne iskrsava samo slučajan i izvanjski neki
poticaj doživljavanju, djelovanju, stvaranju, nego je ona štaviše doživ-
ljajna svojstvenost ljudske duševnosti, po kojoj sudbina pojedinca
naznačuje kariku uklopljenu u lanac, koji se izvija iz pretpojedinčeve
prošlosti i uvija u natpojedinačni svijet neznane budućnosti, pa tako
znači produženje pojedinačna života i žive družbene skupine, kojoj pri­
pada, iz prošlosti, koju nije sam čovjek pojedinac proživio, u buduć­
nost, koja mu kao smrtnoj, prolaznoj jedinki nije suđena. I ta proš­
lost i ta budućnost, koliko njima pojedinac i ne doživjevši ih neposred­
no bio upravo sudbinski vezan, stoje međutim potpuno izvan i iznad
mogućega njegova izravnog iskustva. Prošlost će tek naporom mašte
pored svih povijesnih izvora dokučivati kroz maglu neizvjesnosti, bu­
35
83
1...,25,26,27,28,29,30,31,32,33,34 36,37,38,39,40,41,42,43,44,45,...47