Valja izrijekom istaći, da narod biva sudbinskom zajednicom
i da to jest samo po zajedničkoj predaji, po svojevrsnu njezinu bistvu
i naročitoj upravljenosti poticajnih i oblikovnih njezinih snaga i samo
po elementima i kompleksima kao i odlučnim smjernicama, koliko iz
različitih područja života, civilizacije i kulture u nju nenasilno, prirod­
no ulaze, njoj organski pripadaju te je ne lomeći joj jedinstvo i ne
okrnjujući njezinu punoću kao takvu sačinjavaju. Takva i samo takva
gradi predaja, održava i čini u biti jedinstvo naroda. Samo je predaja,
koliko je živa i životvorna, u istaknutome smjeru i smislu i pogledom
na samobitnost i s obzirom na samoodržanje naroda i povijesno odluč­
na, to više, što stalno traži i potiče stvaralačke napore, koji će bitnu
joj sadržinu, jezgru i izvor njezine djelovnosti svestrano oživljavati i
trajno obnavljati u budnoj svijesti zajednice.
Kako je predaja bistvom doživljajna zbiljnost te se i dostaje
značenja po stvarnom doživljavanju i iživljavanju snaga pogledom na
nju razbuđenih, tako ni ikoje zasebno područje civilizacije ili kulture
u bitnosti ne naznačuje neku svojevrsnu značajku bilo koje narodne
zajednice niti iskazuje odlučnu veličinu, po kojoj bi se određen narod
bistveno razlikovao ili odvajao od drugih naroda, koliko takvo pod­
ručje uključenim mu vrijednostima ne bi napose usmjeravalo i u is-
toznačnosti održavalo povijesnu odnosno narodnu predaju kao jedin­
stvenu i jednosmjerno oblikovanu svijest.
Tako primjerice ista vjera ne poništava razlike između određenih
naroda, koji je jednako ispovijedaju, dok može bez smetnje biti jed­
nom između sastavnica i različitih narodnih predaja, a to i unatoč
mogućem nastojanju gdjekoje vjeroispovijesti, da onakve razlike ubla­
ži, ako ne i prevlada. A može isto tako među pučanstvom iste narodne
zajednice biti pristaša različitih vjerskih uvjerenja, dok međusobna
njihova snošljivost ne remeti ravnotežu zajedničke predaje i ne krnji
nadmoć ostalih njezinih djelovnih činilaca, koji održavaju zajednički
svijet i jedinstvo naroda. Sva povijest potvrđuje te mogućnosti.
Isto pak vrijedi i za jezik. Taj se često zna smatrati upravo naj­
hitnijom odrednicom naroda. Ipak to ne odgovara potpuno činjenica­
ma. N i jezik ne može da vrijedi za takvo određenje izvan žive predaje.
Ima naime naroda, kojega članovi govore različitim pa i samome naro­
du tuđim jezicima, a unatoč se tome radi o istome narodu (Izraelićani
u dijaspori), a opet ima naroda, ko ji se smatraju različitima, pa to i
jesu, iako govore i pišu istim jezikom (Škoti, Englezi i Američani).
Isto se može utvrditi i pogledom na druga područja vrednovanja
i ljudskog djelovanja, tako i na umjetnički, moralni i uopće životni stil,
a ne će to manje vrijediti na posljetku ni za državotvornost i držav­
nost. Tako više naroda različitih tradicijskih svijesti može biti podvrg­
nuto jednoj istoj državi i njezinim zakonima, a opet zaseban neki isti
narod može živjeti razdvojen u sklopu različitih država. Može štaviše
neki narod ustrajati vjekovima bez ikakve svoje države, utonuti u tuđe
kuilture i služiti se tekovinama stranih mu civilizacija, pa ipak zadržati
svoju samobitnost, da možda iza tisućljeća uspije iznova utemeljiti i
izgraditi vlastitu državu, ako je održao zajedničku neku svoju predaju
86
38
1...,28,29,30,31,32,33,34,35,36,37 39,40,41,42,43,44,45,46,47