Page 31 - Pavao Vuk-Pavlović: O značenju povijesnih smjeranja

Opstanak je čovječji s pripadnim mu svijetom u biti i čudo i
tajna. Biva to najočitijim, gdje se zna uvidjeti, kako je neizvjestan čo­
vjeku izvor, neznano podrijetlo svijesti, koja ga čini bičem u nedoku­
čivu neizbježnu tjeskobnu unutrašnjem razdoru u krajnosti neshvat­
ljivu ljudskome razumu. A i zadivljuje i zastrašuje sama činjenica svi­
jesti i samosvijesti, što biće ljudsko dovodi k svemu opstojnome, pri­
bližava ga njemu i povezuje s njim, no opet pojedinca i otuđuje od
svega, u čemu se ne odražava njegovo »ja «. Čovjek se uzasebljuje po
osvještenju čudesne pojave, koju smatra i naziva svojim »ja «, po iko­
jemu drži da se skreće k slobodi, a opet je svjesnošću uronjen u ne
manje čudesno »m i«, za koje je sapet odgovornošću. Tako je kao zača­
ran razapet između suđene mu u bistvu nesavladive i neprevladive,
upravo jezovite samotnosti i neizbježne povezanosti i udruženosti u
sklopu roda mu i žive zbilje.
Konačni se smisao takva životnoga stanja, za koje nije nepri­
rodno, ako vodi u strepnju, krije u tami, pa zagonetnost ta nameće čo­
vjeku sveđ nanovo pitanje, što li je on uistinu i u čemu valja vidjeti
značenje njegova svijeta i tražiti bistveno određenje i pravi poziv do­
suđena mu života. To pitanje dobiva još na oštrini po znanoj mu či­
njenici, da je zapleten u događanje, s kojim se, kako ono nezaustav­
ljivo prolazi, gubi u nepoznatome i on sam. No pored sve očite pro­
laznosti, koja ga uznemiruje, donosi mu duboko životu ljudskom usa­
đena nada i razlog, da vjeruje u nešto, što može smatrati trajnijim od
sebe pojedinca i djelovnijim od ograđena mu zasebna opstanka.
Čovjek se rađa u nekom svijetu, kojemu pripada, a pripadnost
mu ta biva sve jasnija, kako mu se životom sve više oštri svijest. No
upravo s pomoću te svoje svijesti može otkriti, da taj svijet, na ko ji
je naišao i koji će jednom ostaviti iza sebe, isto tako i pripada njemu,
koliko ga naznačujući i upravo sačinjavajući određenu njegovu čest
nesamo doživljava, nego ga, upravo opet kao svoju čest, stalno i oživ­
ljava. Svijet nije samo objekat nezavisan od duševnoga subjekta, nije
takav neki svijet, koji bi bio i ostao nepromijenjen i isti i bez čovjeka i
primjerena mu subjektiviteta i koji bi kao svijet upravo čovjekov mo­
gao biti i opstati bez svjesna ljudskog života i mimo njega. Već se s
dolaskom čovjekovim svijet mijenja, bio bi bez sumnje drukčiji, kad
čovjeka ne bi bilo. Tako je pak čovjeku moguće i otkrivati i utvrditi
i same one promjene, koje mu govore o prošlosti, no koje ga jednako
upućuju, kako promjene, što ih doznaje sjećanjem i po tragovima utis­
nutima u svijet pređašnjim životima, minulim događajima, ne brišu niti
nište njegov svijet, nego ga naprotiv potvrđuju. I s tim otkrićem mora
31 79