Page 22 - Pavao Vuk-Pavlović: O značenju povijesnih smjeranja

bi trebalo da bude. Tako je istaknuti odnos pristupan i nekom stupnje­
vanju; on može da prelazi od slabo vezana sljedbeništva preko bilo ka­
ko iznuđena pristajanja sve do bezuvjetne pokornosti i bezizuzetne
podložnosti.
Koliko je čovjek vezan na ostvarivanje opstojnosnih vrednota,
s pomoću čega nastoji održavati tjelesno-duševnu svoju bit, gradi si
opstanak u okviru i prema smjeranju prirode, kolikogod on po duhov­
noj bistvenosti i bio u svome jedinstvu i svojoj čitavosti i više od nje.
Kako međutim nije ni sama čista duhovnost, već vezan kako na jedan
tako i na drugi sloj zazbiljnosti podliježe u toj svojoj dvobitnosti
stalnoj unutrašnjoj napetosti između njih, to se životno i ne očituje
u bezuvjetnu nekom njihovu skladu, već naprotiv prema njihovoj stal­
noj nekoj borbi za pretežitošću. Razumije se, da će istaknuta dvojnost
obilježavati i udružbenu sposobnost čovjekovu i biti odlučna pogledom
na različnu mogućnost i pretežitosti određenih smjernica pri vrsti ili u
načinu njegova udruživanja. I nema sumnje, da čovjeku ikao dvobiću
i u ovome vidu ne može nikako udružba mu ostati u bilo kojem smje­
ru jednostrana. Koliko je pak tu vezan na tjelesno-duševnu bitnost,
opredjeljuje se kao biće prirodno, prema načelu i zakonu tome primje­
rena područja, kojega je osobita značajka mnoštvo i mnogolikost po-
jedinačnosti podložnih bez izuzetka nesustalu toku bivanja. Kako pak
na to vezane mijene i promjene nijesu niti mogu biti sve jednosmjer­
ne niti se dešavajući se u najraznoličnijim okolnostima podvrgavaju
jednoj istoj mjeri, ne teku i ne razvijaju se jednomjerno, pa se i bića
bivanjem zahvaćena povode osobitim svojim nekim i zasebnim svoj­
stvima, to u razini »prirodnoga« događanja i pored svih na izgled slično­
sti nema u oštrome vidu jednakih jedinaka niti može u »prirodnome«
životnom prostoru biti neke potpune jednakosti između njih. Priroda
ne poznaje istovjetnosti u mnoštvu svojih bića.
Upravo istaknuto stanje stvari s danim okolnostima čini tako­
đer razumljivim, što kolektivirani individuumi u cjelini kolektivnoga
tijela ne dijele stvarno ni položaj ni značenje s individualitetom, koji
im je nadređen. Veza se, koja ih povezuje u socijalnu cjelinu, zasniva
štaviše na određenoj lako zapažljivoj divergenciji. Tako sa sve većom
podložnosti i sve ograđenijim samoodređenjem u gomilu kako već bilo
— žešće ili labavije — vezanih raste prirodno moć uspješna njihova i
povezivatelja i podvrgavatelja, a jača se time individualitetu, koji se je
znao nametnuti i nadrediti, štaviše njegova sloboda odlučivanja i od­
ređivanja, često pače i do mogućnosti same vladalačke samovolje. No
treba pri tome istaknuti i znatnu činjenicu, da se u takvu odnosu
jednako širi i jača također i otpornost i sposobnost i snaga djelovanja
skupne cjeline. Tako se i čovjek, koliko biva u takav krug socijalno
uvrzen kao podređen individuum te na takvoj razini priđe djelovanju,
ne odlikuje nipošto izvornošću, vlastitom inicijativom, istinskom i pot­
punom samostalnošću, do konačnosti slobodnom odlukom na osnovu
nepritajene svijesti odgovornosti. U prirodnoj sapetosti kolektivne cje­
line, kojoj već pripada, ne stoji s obzirom na neko krajnje i konačno
određenje niti može stajati do njega takva odlučna »konačna riječ«. U
tome će se okviru moći štaviše pretežito odlikovati sljedbeništvom i
sigurati stegom i pouzdanim legalnim držanjem. A takvo će pak kolek­
70 22