Page 14 - Pavao Vuk-Pavlović: O značenju povijesnih smjeranja

bez dominantna nazora o životu: takav je neki opći pogled zvan da dje­
luje kao kontrolni organ, koji će kulturne napore usmjeravati prema
poželjnu jedinstvu.
Nema sumnje, da može doći, pa i da dolazi do časa, gdje reče­
nome kontrolnom organu kulture stane nedostajati snage i moći da
ispravno i cjelovito vrši svoju funkciju. Orijentacija, što je taj organ
daje, može da najednom bude nedovoljna i nemoćna da zadovolji za­
htjeve, koji se na nju s pravom mogu i moraju stavljati, pa i ne ospo­
sobljava čovjeka da kulturni svoj život usmjeri jednoznačno i mogućim
predviđanjem prema osnovnim općim tendencijama, koje taj organ
ima da oživljava. Na osnovu samoga danog nekog smjera kulturna dife­
renciranja, koje i može da vodi tek do povećane mnogolikosti kulturnih
interesa i proširene raznolikosti kulturne djelatnosti, ne nadaje se me­
đutim nikakav elemenat kulturne integracije. No ako se je u povodu
takve okolnosti navršilo vrijeme i kulturnopovijesna njihala stanu mije­
njati smjer i moćnost, tada se prema prilikama može u krajnjem slučaju
desiti, a i dešava se nešto neobično: dominantan se neki pogled na svijet,
odlučan se nazor o životu iza mijene, što se je tokom vremena postupno
u dnu događanja pripravljala, naprosto autoritativno nakalamljuje, u
naglu se gdjekad obratu svom snagom uvodi, određen sd socijalni sloj
prisvaja pravo i moć da upravlja kulturom, da joj preoblikuje strukturu,
preobrazi sadržinu te zauzeto smjeranje zbivanja bilo i silom održi. Je­
dinstvo se nameće.
Ne da se doista poreći, da su najodlučnije prekretnice životnoga
smjera, najutjecajnije preobrazbe ljudskog opstanka i najznatnija na­
stojanja, da se po nuždi na nov način ostvari kulturno jedinstvo, imali
u zametku svoje aktualnosti i na izvoru uspješne svoje djelovnosti silu
i prisilu za saveznike. Prolaznije su ili trajnije revolucije značile zače­
tak velikih kultura. Svima je njima bio prvotni cilj, da bezuvjetno od­
strane i izluče sve, što se ne bi dalo uvrsti ili što ne bi moglo pristati
u novu cjelinu, i uglavnom se ni od kojega sredstva ne zazire. Tako je
i razumljivo, ako to ne ide bez žrtava, i one dokazuju sveđ nanovo, da
kultura ne -postupa sa čovjekom uvijek u rukavicama.
Moglo bi se, dašto, pitati, ne bi li se odlučna ostvarenja kulturna
jedinstva, a tako i novih kulturnih sastava u velikim razmjerima dala,
gdje to biva potrebnim, provesti i bez sile i nasilja. Na to se pitanje
međutim ne da, čini se, odgovoriti u općenitu smislu, nasumce: Hob-
bes to poriče. Marxu se za budućnost čini to mogućim.
Mjera, do koje će se primijeniti nasilje, može dakako biti vrlo
različita. Osim toga ne mora takva primjena biti u svakom slučaju iz­
ravna. A nije ni kazano, da bi sila i nasilje bili jedini ili pače najbolji
način da se provede jedinstvo i upravlja kulturnim procesom, ako i
ne valja zaboraviti, da kako crkvene i vjerske tako i školske i obra­
zovne obveze, koje nipošto nijesu ostavljene na volju pojedincu ili dru­
štvu, već se osiguravaju sankcijama, pripadaju naročito uspješnim upra­
vljačima kulture, a prisila tu nije čak ni činjenica, koja bi izazivala
čuđenje! Pa ipak, radi se i tu o istome htijenju: treba da se sasvim
određeni sadržaji znanja usidre u predaji i ustale u svijesti i pamćenju;
da se savjest oblikuje prema uvjerenjima, kojima se daje prednost;
da se duh na naročit način i u željenu smjeru obrazuje; imaju se u
62 14