na miroljubiv način u nekom jednom, jedinstvenom, jednoličnom, jed­
noobraznom smjeru podvrgnutu pri tome nekoj jedinoj, bilo od koga
možda predodređenoj ili propisanoj kulturnoj ideji.
Što dalje slijedi u razvoju znanja i vjerovanja i njihovu međusob­
nom odnosu na evropskome kulturnom području, upućuje doista na
stalno neko izmjenično dizanje i padanje, pretjecanje i zaostajanje tih
životnih smjeranja. Treba, bilo i na najkraći način, skrenuti pažnju na
prekretnice u tome pravcu. Tako naznačuje već iznošenje ontologičkoga
dokaza božanstva po Anselmu Canterburyjskome potrebu, da se stavci
vjere podupru umstvenim razlozima, što bez sumnje dopušta da se pret­
postavi slabljenje neposredne uvjerljivosti tih stavaka. Čovjek epohe
biva naklon sumnji u tome smjeru, jer istodobno iskrsava sve jače
poriv za razumskom spoznajom i umstvenim uviđanjem, napose i volja
za istraživanjem prirode, a to i opet unatoč svemu jakom i bezobzir­
nom protivljenju, na što ukazuje oštar, do nemilosrdnoisti beskompro­
misan sukob između dijalektika i antidijalektika, kako to osvjetljava
sudbina jednog Abelarda, a nadalje i spaljivanje Aristotelovih spisa,
koji se oko godine 1200. počinju pored sveg otpora upoznavati i pro­
učavati. Na istu okolnost upućuje uostalom i zabrana studija prirodo-
naučnih djela Aristotelovih u godini 1241. No sve očitiji i sve neobuz-
daniji poriv za istraživanjem (slobodnim od autoriteta, a kasnije pače
i za isto takvom slobodnom vjerskom odlukom ne može s vremenom
obuzdati ni inkvizicija, koja u tome stoljeću biva institucijom, uvede­
nom potvrđenom ustanovom snabdjevenom naročitim privilegijima.
Unatoč progonima filosofa i učenjaka istraživača sve do u Novi
vijek, unatoč danim povodima za spaljivanje spisa vjeri protivnih i
napose crkvi nepoželjnih još u početku XV I. stoljeća ne da se zausta­
viti emancipacija znanja od vjere. No budući da vjera dolazi u položaj,
gdje se mora braniti, kako na to ukazuje već protiv averoizma upereno
djelo Summa contra gentiles Tome Akvinca, pa je ona i stala da svoje
opravdanje čini zavisnim od umstvene spoznaje, to se već pokreće s
početka jedva zamjetljivo nastojanje, da se snova oživi snaga nepo­
sredne uvjerljivosti vjere odnosno vjerskih stavaka, što onda ponaj­
prije nalazi oduška u mistici, zatim u heretičkim preinačenj ima u izla­
ganju objave i tumačenju vjerskih spisa, pa napokon u reformaciji i
protivureformaciji.
Ipak ne valja tu puštati s vida teške i tragične žrtve, sva žrtvo­
vanja mira, a i života, sveđ iznovični posljedak takvih preobrazlbi. Žrtve
te nužno izazivaju tjeskobno pitanje, jesu li doista neizbježne i što li
u bitnosti svojoj u stvari iskazuju kako pogledom na vrijednosnu i
smislonosnu jezgru epohe tako i općenito na čovjeka i njegovu kulturu.
Kako i bilo, pomenuto kulturnopovijesno smjeranje uvire tako
— da se ne zaustavimo pri pojedinim daljim fazama pokreta i protivu-
pokreta pogledom na znanje i vjerovanje — iza mnogostrukih obrata
u sadašnjost. Pa ako još pri kraju X V III. stoljeća mogu filosofi s vjer­
skih razloga doživjeti zabranu govora ili pretrpjeti »borbu oko ateiz­
ma«, s vremenom se najednom sva nada u budućnost stavlja u pri-
rodoznanstvena i duhovnonaučna istraživanja, njima se poklanja puno
povjerenje i daje im se sloboda, a vjerska se uvjerenja susretaju u
9
57
1,2,3,4,5,6,7,8 10,11,12,13,14,15,16,17,18,19,...47