lučne prednosti, koja se je pridavala nominalistički usmjerenim stru­
jama, i fenomenologija današnjice i suvremena ontologija prilaze svo­
me zadatku na antinominalističkoj osnovi. I to pripada među razloge,
zašto se suvremena filosofija Zapada pričinja u prvi mah više kao
mnoštvo bez prave jedinstvenosti negoli kao mnogolikost, koja se po­
vezuje u organičnu neku cjelinu.
Vraćaju se sveđ iznova vremena najdalekosežnije diferencijacije
stvaralačke djelatnosti, što ide gotovo do razmimoilaženja, koje ugro­
žava povezanost, strukturno jedinstvo i cjelovitost kulture. Ponajviše
su to vremena, koja rado izazivaju mukle ugođaje i zlokobne slutnje
s obzirom na budućnost kulturnoga sastava. Ako se međutim u vidu tak­
vih mogućnosti diferenciranja od epohe do epohe ponavlja pobuda, da
se mnoštvo nazora i mnogolikost pogleda, tumačenja, nastojanja i hot-
nja povežu čvršće u kulturnu cjelinu, da se nekako svedu u moguće
neko životno jedinstvo i sjedine pod vlašću zajedničkoga principa, ne
da se pri potresima, koji se stalno dadu zapaziti, a koji prate takve —
u stvari nužne i neizbježne — tendencije integriranja, zaobići pitanje,
kako to, da kulturni proces pri tako izazvanim obratima i preokretima
opet i opet traži žrtve i gotovo bez izuzetka izaziva gdjekad i blažu, no
ponajčešće žešću, pa i nečovječnu borbu, što čini rađanje novo obliko­
vanih kulturnih dobara, novo aktualiziranih vrednota, novih oživjelih
načina vrednovanja, a time i preobražavanje životnoga poretka tako
teškim i punim opasnosti?
Što se tiče jedinstvenosti i mnogolikosti u dosegu kulture, ne
mogu se ni oni shvaćati u svome međusobnom odnosu naprosto statič­
ki. Treba ih također smatrati uklopljenima u kretanje, kojemu se sva
kultura podvrgava. U razloženome se vidu i radi tu upravo o procesu
stalne mijene opsega, načina i značenja kako mnogolikosti tako i jedin­
stva, dok od epohe do epohe biva sad smjeranje prema mnogolikosti,
umnogostručivanje, sad opet upravljenost k jedinstvu, ujednačivanje
istaknutom, dominantnom snagom. Obadva ta smjeranja mogu dašto
biti i u nekome skladu, ali i ne moraju teći uporedo. Može međutim
doći i do toga, da si jedna između tih tendencija upravo borbom pro­
tiv druge osigura, gdje to biva potrebnim, nadmoć za neko vrijeme.
Razviće raznolikosti i razvijanje u mnogolikost može dospjeti i
do bujnosti, gdje se cjelina kulture već razbija i cijepa u mnoštvo, u
kojega je povodu svijest jedinstva i jedinstvenosti kulture toliko oslab­
ljena, da se jedva može očitovati kao iole poželjno životno jedinstvo.
Neizbježno se pri takvoj m jeri rascjepkanosti remeti potrebna ravno­
teža bistvene inače saveznosti između kulturne i kolektivne svijesti,
slabi njihova međusobna povezanost, do koje prirodno stoji očekivano
sažimanje raznolikih kulturnih funkcija i kulturnih tvorbi u razmjerno
stalnu neku cjelinu. Ako naime u zasebnih kulturnih funkcija i živi ten­
dencija, da se u neku ruku emancipiraju i slobodno razvijaju prema
osobitoj svojoj bistvenoj zakonitosti, mogu se ipak pojaviti neželjeni
posljeci, ako bi takva neka autonomija dosegla granicu, s koje će nije­
kati razmjernu međusobnu upućenost kulturnih područja, ugroziti tako
jedinstvo skupnosti kulture i prijetiti unutrašnjim rasulom određena
duhovna svijeta.
60
12
1...,2,3,4,5,6,7,8,9,10,11 13,14,15,16,17,18,19,20,21,22,...47