Page 16 - Pavao Vuk-Pavlović: O značenju povijesnih smjeranja

Hoće li se s rečenim u vezi postaviti pitanje, u što li se kulturni
čovjek sadašnjice toliko pouzdaje, da mu to može biti istinski djelov-
nom središnjom moći, koja će smjeti ovladati njegovom kulturom, ne
će zacijelo biti netočno, ako se takav putokaz kulture, kojemu se danas
doista gotovo s nekim fanatizmom povjeravaju i Zapad i Istok, misli
naći u razumu upravljenu na ono, što je doista ili i samo prividno
predodredivo i time stvarno ili i samo prividno savladivo, a koji je
razum stoga gotovo sav i zapleten u sam logički račun, u logičko kal­
kuliranje. Ne da se doista previdjeti, da je razum, koji računa i prora­
čunava, kao nikada prije odskočna daska kulturna procesa, najodluč­
nija smjernica njegova, koja ne obilježava samo duh Evrope, gdje joj
je izvor. Kulturni je proces, što ga ona usmjerava, u neku ruku osvojio
svijet.
Ne će biti teško poduprijeti istaknutu tvrdnju. Bit će dovoljno
podsjetiti na određene simptome, ukazati primjerice na osobito zna­
čenje, koje se pridaje znanstvenom eksperimentu, zatim statistici, na
sve veću sklonost planiranom gospodarstvu, na sve upornije racio­
naliziranje radnih područja, na intelektualiziranje umjetnosti, razsen-
timentaliziranje svagdašnjice i iznad svega na cijenu znanosti, u kojoj
se rado vidi i ko joj se — često i nekritično — pridaje i priznaje auto­
ritet, koji bi iznad svake sumnje bio uzvišen.
Dulji je razvojni slijed vodio do toga, da se je razum, kako se na
posljetku ograničava na ono, što je proračunijivo, pomakao u središte
duhovna života, da se je uzdigao do glavnoga vođe kulture, pa čovjek
povodeći se njime i pouzdajući se u nj odvažno kuša da opstanak svoj
obrazuje pretežno u samim granicama onoga, što se tim razumom i
samim njim da svladati. Od vremena, kad je s obzirom na shvaćanje
svijeta došao do dominacije nominalistički postavak, kojemu se dala
prednost u izgradnji temelja kulture, kreće se duhovno zbivanje ne-
sustalo u susret vidicima, što ih taj postavak otvara, ali ono dospijeva
ujedno u sadašnjosti do točke, gdje počinje nekako kolebati, gdje se
već nagovještavaju određene promjene njegove usmjerenosti. No s no-
minalizmom je došao do prevlasti individualizam, a s njime i volja za
svladavanjem prirode i vlašću nad njom. Stoga se je sve nehaj nij i pre­
ma pitanju duševne blagote dao čovjek na istraživanje prirode i na­
vlastito na tehničku primjenu rezultata tog istraživanja te je u povodu
toga i dospio do takve mjere industrijalizacije, da su stari poreci ži­
vota izašli iz ravnoteže, a udomaćeni načini vrednovanja stali kolebati.
Kojigod razlozi tome i bili, sadašnjost goni neporečno k sve raširenijoj
i upornijoj kolektivizaciji, a s ovoga sve odlučnijega smjeranja opet do
utjecajnih gledišta, koja vode k prebacivanju nominalizma u nov rea­
lizam, a dalje i do postupna iskrsavanja primjerena tome nazora o
svijetu, kojega se nicanje ne da više previdjeti, a kojega izgradnju tre­
ba sačekati.
Tako se prema tome stanju prikazuje sadašnji položaj kulture u
naročitu vidu kao prijelazan, a ko ji biva vidljivim u povodu borbe
odlučnih kulturnih smjeranja o prevlast i na osnovu osobito značajnih
promjena u oblikovanju i izgradnji života. Unutrašnja je napetost toga
stanja to žešća, što s onih dvaju oprečnih smjeranja proizlaze vredno­
64 16