brigom, mjesto da oslobađa i bogati ljudski opstanak. I mjesto da po­
mogne životu, kako bi izašao iz mogućih zapletaja, ne odražava, koliko
se je nadao onakav slučaj, samo suprotnosti i napetosti nastale u okviru
ljudskog opstanka i društvena života, nego može svrh toga razotkriti
vlastite nedostatke i stranputice, može sama bivati problematičnom te
izazvati unutrašnji nesklad u čovjeka, pa i neslućene sukobe i borbe u
dosegu ljudskih odnosa.
Koliko se kultura može shvatiti kao zadružna funkcija i objek­
tivna moć, a ne samo kao subjektivno stanje ili lična svojina, dade se
bez sumnje uvidjeti, kako je odnos između života, koji se o kulturi
stara, i same kulture, koja se živo razvija i oblikuje čovjeka, takav, da
se pri tome jednako dostaju značenja kako smjernice i snage, koje odr­
žavaju njezinu ravnotežu, tako i one, koje je ometaju. N ije tome uzrok
samo činjenica, da kultura neke epohe ne dobiva ili opet gubi na du­
bini i širini jednako i jednomjerno u svim svojim pojedinačnim funk­
cijama i područjima, kao što to nije ni okolnost, da različita nastoja­
nja i smjeranja nijesu jednako aktualna u svim fazama kulturnoga
procesa. Pri tome ulazi štaviše pretežno to u račun, što kulturni sastav
unatoč svojstvenim mu statičkim elementima, kako znadu zasjati u
idejama, vrednotama, svrhama, a koje jedine i mogu jamčiti razmjernu
jedinstvenost u toku njegova ostvarenja, valja ispred svega shvatiti
kao dinamičnu pojavu, ikoju do razvića dovode bistvene unutrašnje na­
petosti, što proistječu iz oprečnih, navlastito u polarnom odnosu pove­
zanih usmjerenosti.
Tako se kulturni proces očituje nužno u nekoj labilnosti, on ko­
leba stalno između oprečnih, a u samoj suprotnosti ipak međusobno
najuže povezanih, jedne na druge upućenih životnih snaga i moći. Taj
se proces nalazi stalno u nekom njihaju od jedne tendencije k drugoj
ili i udaljujući se od jednoga smjeranja ostavljajući drugome pred­
nost. On se njišući usmjerava prema tome, kakav tok i ko ji smjer bi­
vaju u kojoj između povijesnih epoha napose aktualni, koja nastojanja
bivaju moćnija, pa svoje vrijeme pretežno obilježavaju. Pretežno, jer
u dnu se takva aktualnoga pokreta događanje njiše, da se ta slika zadrži
upravo podzemno u drugom, smjelo bi se reći i protivnom pravcu,
njiše se tako reći drugim njihalom, koliko se to njihalo i da zamišljati
ukotvenim u istoj osi s onim drugim, nadzemnim. Aktualnome smjeru
njihanja stoji drugi, njemu protivan ili oprečan pozadinski više ili
manje pritajen, no jednako kulturno relevantan i povjesnotvoran na­
suprot. Tako obadva povijesna njihala bilo u aktualnome njihaju bilo
u možda i latentnome stanju upravljaju zajedno tezuljom događanja.
Na latentnu moćnost jednog između njihala upućuju upravo napadno
preokreti u okviru kulturnog procesa, o kojima doista i obavještava
povijest svih kultura.
Povijesni preokret, o kakvima je riječ, ne bi uistinu ni mogli
nastati niti se prevratnički probiti, izbiti na površinu, bivati aktual­
nima u novim kulturnim pokretima te potisnuti bivša strujanja u la-
tentnost, kad više ili manje zapaženi i uvažavani ne bi već dozrijevali
u dnu smjeranja aktualna u nekoj eposi. Postojanje takvih pozadin­
skih smjeranja i podzemnih kretanja dokazuje i činjenica, da se ne
54
6
1,2,3,4,5 7,8,9,10,11,12,13,14,15,16,...47