Gdjegod i valjalo tražiti izvor ili odrediti osnov kulture, na njezinu
je putu, nema sumnje, održava nužda nesustala ljudskog nastojanja, da
se sveđ iznovičnim zaletom i stalno ponovljenim pokušajima primjereno
uklone, koliko je moguće, napetosti, koje sudbinski prate ljudsko sno-
vanje i djelovanje, te da se riješe zadaci, koji se neizbježno nameću
ljudskome opstanku. Svemu se očovječenju isprečuju teškoće, ispred
svega se razvića ljudskoga bića izdižu kočnice, koje u mnogo kojekak­
vim zapletajima suodređuju doživljavanje i život te neumoljivo gone do
odluka, koje pogađaju bilo pojedine odjelite momente bilo cjelinu nekog
životnog stanja. Do kakvih odluka i došlo, kakva se rješenja i pokuša­
la, jednim se putom bezuvjetno mora ići: tako traži nužda života. No
značajno je pri tome, da se čovjek unatoč svim protivnim iskustvima
vraća sveđ nanovo duboko njegovu srcu priraslu, upravo nekako ne­
iskorjenjivu uvjerenju, da se sve i najkraće teškoće, što prate obliko­
vanje života, moraju na posljetku moći na bilo koji način svladati ili
prevladati osobitim držanjem, naročitim mjerama i udezbama, oseb-
nim uređenjem života. U tome pouzdanju čovjek i stavlja svoje snage u
službu kulture, koja se gajena i izgrađivana htijenjem, djelovanjem i
stvaralačkim naponom pokoljenja iskazuje u razvitu svome stadiju kao
smislonosan sastav i vrijednostan sklop vezan na živu duševnost ljud­
sku, koji se nagomilan u duhovnim objektivitetima odnosno dobrima
ustrajno ostvaruje, ali se nikad i ne da smatrati konačno završenim.
Kao takav sastav može kultura svakako biti smjernicom života,
biti u neku ruku čvrstom okosnicom, koja mu do neke mjere zajam-
čuje jedinstvo i sklad. Koliko međutim prema mogućnostima svog
ostvarenja može kultura slijediti imanentnu joj zakonitost, povoditi se
dosljedno i kruto za određenim svojim smjernicama te nekako ići osa­
mostaljenim, odvojenim nekim svojim putovima, ne mora uvijek po­
moći životu, da se održi u nekoj ravnoteži. Ona može naprotiv na ovim
ili onim osebnim svojim područjima ili s obzirom na određene funk­
cije hipertrofirati ili opet i atrofirati, može u mogućim nekim okolno­
stima pretjecati život ili opet zaostajati za njim, može se i razvijati u
smjeru, koji nije u potpunome skladu s aktualnim duševnim i duhov­
nim potrebama i prohtjevima, može, ukratko, nastupiti normirajući,
a da se pri tome ne pokriva na poželjan način s danim stanjem op­
stanka. Ona ne mora uvijek teći uporedo sa životom ili biti s njim u
skladu; nije štaviše nemoguće, da se usmjeri i protiv njega. Tako se
pogledom na takve okolnosti i govori o krizi, pri čemu ostaje dašto pi­
tanje, radi li se o krizi kulture ili života, o krizi općih prilika ili čovjeka
ili i jednoga i drugoga. No svakako može tako kultura biti i okovljem i
5
53
1,2,3,4 6,7,8,9,10,11,12,13,14,15,...47