rijetko progone, pa i najžešćom silom ugušuju. U tome bi se vidu smje­
le te oprečne snage, prema kojima se kulturnopovijesni proces pričinja
pokretom dvostruka ili dvojna njihala, nazvati u približnu smislu, a
da se time ne izriče ocjena, s jedne strane snagom konzervativnom,
a s druge revolucionarnom. Obadvije te pokretne sile određuju tok po­
vijesti i značajno je po neku kulturu, u čemu se konkretno očituju.
Do ciljeva naime, koje ove sile i snage za trajanja neke epohe na do­
minantan način iznose i koji kao zadana obveza, kao neizbježan za­
datak trebaju određivati način života ljudi, stoji također smjer, u ko­
jemu hoće da se izvršava diferencijacija i integracija funkcija u okviru
kulturne cjeline.
(Ako se ovdje za ilustraciju kulturnopovijesna zbivanja uvodi
slika ili model dvojna njihala, čini se to zbog isticanja unutrašnje —
dijalektične — napetosti, u koje se povodu naposlijed i pokreće i dru­
štveni život i kulturno stvaranje i povijesno događanje. Ta se slika ili
taj model povodi za sociološkim načinom promatranja i točnije još za
sociološkim saznanjem, prema kojemu pri mijeni ili preokretu doga­
đanja potisnute društvene, kulturne, povijesne tendencije ne zamiru
sasvim, ne tonu u potpun nepovrat, već naprotiv bilo u kojemu prita­
jenom možda bilo u kakvu preobraženom možda načinu žive više ili
manje utjecajne i dalje te sad jače sad slabije izibijaju nad površinu
događanja. — Sliku njihala ne treba zamišljati u isključnoj opreci
prema modelu uzvojnice (suvremene slike) ili i nizvojnice (starovje-
kom shvaćanju bliže ocjene povijesnoga razvoja), s kojim se modelima
ne ističe dijalektičnost, već mijena razine zbivanja i — hipotetične —
vrijednosne njegove temperature. Takav model zavojnice stavlja dakle
prema slici njihala drugi i drukčiji momenat događanja pred oči ne
negirajući međutim time dijalektičnu napetost kulturnopovijesna izvi-
jenja, ako je i ne ističe napose ni upućujući izazvanom predodžbom
na vraćanje događanja nad ili pod ostavljene ili nekako prebrođene
ili prevladane povijesne situacije.)
Naročite su unutrašnje opreke i napetosti značajne po određene
kulture u mijeni njihovih epoha. U takvim se napetostima između iz­
vjesnih protivština očituje i po njima se ostvaruje i kultura evropska,
pa neke istaknute opreke i napetosti s njima iskrsle pokreću tu kul­
turu, koja neka ovdje bude uzorkom, i daju joj pobude od davnine sve
do naših dana.
Tako nije zacijelo slučaj, a može to biti poučnim primjerom, ako
je u V. stoljeću stare ere (godine 432.) izdan u Ateni zakon protiv bez-
boštva. Nastojeći poduprijeti i osigurati vjeru te učvrstiti autoritet pre­
daje ističe donošenje toga zakona uistinu činjenicu, da se već nagovje­
štavaju pobude, doživljavaju i naslućuju tendencije, koje idu za pro­
mjenom smjera i smjernica kulturnoga kretanja. Protiv vjere sve se
uspješnije budi drukčije usmjerena volja, svjesno htijenje da se po­
digne znanje na osnovu ličnog iskustva i razumna uvida. Različitim
vjerskim naučavanjima nasuprot ulazi znanost kao kulturno dobro u
središte zanimanja svoga vremena — između ostaloga ne najmanje
s razloga, što se upravo počinje naviještati potreba socijalne reorgani­
zacije, što se počinje uviđati neizbježnost društvene preobrazbe. Tra­
gična je sudbina nekolicine tadašnjih sofista i filosofa dokaz, da takav
7
55
1,2,3,4,5,6 8,9,10,11,12,13,14,15,16,17,...47