njegovu opravdanost ili neopravdanost, kao što ni odlučno odbijanje
tih sadržaja s pravih ili prividnih razloga ne može funkciju vjerovanja
poništiti u okviru kulturne cjeline ni izlučiti iz svijeta, ne može zbaciti
s kolotečine prirodni slijed kulturnopovijesnih smjeranja.
Pored fundamentalnog upravo odnosa napetosti između vjerovanja
i znanja dali bi se iznijeti primjeri daljih po kulturu osobito značajnih
oprečnih smjeranja i snažnih protivnih između sebe strujanja, koja su
u svoj suprotnosti ipak jedna na druga bistveno upućena te tako u
polarnom svom odnosu i svojoj — dijalektički izražljivoj — vezanosti
i oblikuju ljudski opstanak. Svakako će međutim između njih imati na­
ročito presudne konsekvencije po čitavo kulturno stanje tendencije
kolektiviranja s jedne, a individualiziranja s druge strane, kako se iz­
mjenjuju tokom kulturnih epoha u svojoj prevlasti. Golemi posljeci,
što ih svaka između tih tendencija za vrijeme svoje nadmoći nad dru­
gom izaziva, čine pitanje njihove djelovnosti napose aktualnim.
Bit će svrhovito vratiti se pri tome pitanju u doba srednjovjekovne
borbe oko univerzalija, iza koje se između ostaloga da nazreti i nape­
tost u odnosu između kolektiviteta i individualiteta. Poznato je, kako
se s početka nekako kolebljiv nominalizam jedva usuđuje izaći na
svjetlo, kako se dugo krije u pozadini, iz koje ipak nužno sveđ nanovo
iskače, na kakav otpor nailazi i kakvim se žrtvama iskupljuje njegov
prodor iz latentnosti u punu aktualnost. Dostajat će, ako se podsjeti
na odlučnu osudu nauke Roscelinove (u godini 1092.) ali na anatemu
nad tezama Vilima Ockhamskoga, pa njegov istražni zatvor i bijeg (u
godini 1328.). Ipak si usprkos svim zaprekama probija put sloboda,
koju već on traži za filosofičko lično uvjerenje, a koju će kasnije (u
godini 1531.) i za uvjerenje vjersko tražiti Sebastijan Frank. No čim
nominalizam u X IV . stoljeću uspješno zna potiskivati realizam, čime
dosljedno i individualizam biva načelnim putokazom na sve širim pod­
ručjima daljega kulturnog događanja, pojavljuju se uskoro njemu na­
suprot kolektivistička smjeranja odnosno socijalistička nastojanja, koja
se onda također, gdje se samo nešto odlučnije usuđuju izbiti na povr­
šinu, s isto tako malo obzira progone, kao što se to dešavalo nekad no­
minalističkim individualistima. U toj se vezi smije pomenuti smak­
nuće Tome Miinzera (godine 1529.), pa Ivana Leidenskoga (godine 1536.)
ili i Campanellin život u tamnici, a mogli bi se gomilati prim jeri sve
do naših dana. Tu si je međutim na posljetku izvojštila volja kolek­
tiviranja na određenim područjima svjetskoga prostora puno uvaža­
vanje, gdje se onda opet tu i tamo individualizam slabo, a povremeno
i nikako ne štedi.
Pogledom se na odnos napetosti između kolektivističkog i indi-
vidualističkog postavka dade međutim utvrditi, da se u okviru svjetske
kulture u sadašnjosti ne može u tome pravcu naići na jednodušnost.
Ta se smjeranja ne očituju samo vrlo energično na području životne
prakse. Da je tu dospio kulturni proces u najrazličitijim smjerovima
do odlučnih prekretnica, moguće je uvidjeti i po skroz teorijskim na­
stojanjima, navlastito na području filosofije, iako ta nastojanja nijesu
doduše vezana neposredno na borbu onih suprotnih snaga o prevlast,
ali se posredno ipak uvlače u nju. Tako i nije beznačajno, ako iza od­
11
59
1...,2,3,4,5,6,7,8,9,10 12,13,14,15,16,17,18,19,20,21,...47