velikoj m jeri sa skepsom, ako gdjegdje ne i s rugom, pa i željom i na­
stojanjem da se iskorijene.
Sadašnja evropskim duhom gajena kultura stoji bez sumnje u
znaku znanja, napose znanstveno utvrđena saznanja, i ispunjena je na­
stojanjem, da se, koliko je moguće, koristi svim pos-1jecima iskrslima
snagom spoznavanja i skupljenima sigurnošću znanja. N ije vjera, koja
premješta bregove, već je znanje ona moć, koja se s pravom ili nepra-
vom priznaje i cijeni kao poticaj, u kojega će ise povodu obrazovati i
organizirati ljudski opstanak. Istaknut se interes značajan po novo
doba ne proteže na dušobrižništvo, već na svladavanje prirode u naj­
širem smislu tako, da se time hoće razumjeti i svladavanje čovjeka
samog i životnih mu prilika, koliko se čovjek može da poima i koliko
se shvaća kao biće prirodno. No pri tome ne povlači samo tehnika, koja
omogućuje svladavati izvanljudske prirodne sile, za sobom posljetke,
koji taj proces u svome smjeranju vode — slikovito rečeno — u ćor­
sokak, kad izazivaju etičku svijest te na području kulture uzrokuju
napetost osebne vrste. Daleko više zabrinjavaju posljeci volje za svla­
davanjem čovjeka, koliko se ona orijentira upravo na mogućnostima
svladavanja prirode, je r će način i udezbe toga svladavanja zavisiti od
toga, koliko će se čovjek smatrati pri tome golim prirodnim i samo
takvim bićem i koliko će se prema toj i takvoj pretpostavci i prema
takvu shvaćanju htjeti s njim i postupati. Moguće je naime, a događalo
se i događa se, da se čovjek u povodu određivanja njegova kao skroz
prirodna, a ne i jednako bitno duhovna bića cijeni pod sugestivnom
silom tehnički obuzete navike mišljenja u neku ruku tek kao tobožnji
momenat ili član neke nadmoćne cjeline kibernetičke strukture. I u
tome mu se vidu i priznaje vrijednost tek u odnosu prema uratku
stroja, što dosljedno mora voditi, pa i vodi do postupaka i načina vla­
danja i svladavanja, koji čovjeka na posljetku lišavaju njegova do­
stojanstva.
Kolikogod sadašnja epoha evropskoga kao i evropskim duhom
prožeta kulturnoga procesa gradila pretežno na znanosti i njezinim
spoznajama te osvajala sveđ dalja područja znanja, dok funkcija vje ­
rovanja kao da čeka na svoje iznovično opravdanje, ipak se kraj svega
bogatog znanja, kraj svega temeljitog poznavanja i uvida ne slažu obra­
zovani ljudi ni učeni istraživači nipošto u pitanju odnosa prema vjeri.
Pa i u samoj jednoj istoj između utjecajnih suvremenih duhovnih
struja iznose i ispovijedaju različiti zastupnici njihovi naj raznolikije
shvaćanje u tome pravcu. Valja samo podsjetiti na fenomenološiki ili
egzistencijalistički smjer ili i na koju drugu u pravcu filosofije prirode
ili i duhovnoznanstveno upravljenu struju sadašnjice. Pored radikalna
poricanja svake transcendencije, kraj izrijekom pretpostavljena ili i
postulirana ateizma nalazimo kako oprezne sumnje tako i smotrene
predmnive s obzirom na mogući odnos prema ovako ili onako zamišlje­
noj transcendenciji, a onda i odlučno tvrđenje nekog ili nečeg apso­
lutnoga, kojega se pretpostavka smatra neizbježnom pri potrebi svr­
hovita osvjetljenja, objašnjenja i rješavanja posljednjih pitanja. Od­
lučno je pak, da i sama takva mnogolikost shvaćanja vjerovanja i
vjerskih uvjerenja, koja ne vodi ni do kakva jedinstva, da i ta nesloga
upućuje na to, da čak ni sumnjanje u vjerske sadržaje, bez obzira na
58
10
1,2,3,4,5,6,7,8,9 11,12,13,14,15,16,17,18,19,20,...47