dušu usaditi osebna namjerenja, zasebna nastojanja i prikladne usmje­
renosti volje, a što je drukčije i tome protivno nastojat će se naprotiv
mimoići i izlučiti ili pak, koliko bi se to moglo sa stajališta htjeta
upravljanja činiti preporučljivim i mogućim, pravodobno iskorijeniti.
Bilo, što se tiče vrednota, sve i dostupno, ipak nije dana sloboda, da se
sve u svako doba i svagdje, na svakome mjestu ujedno i ostvari.
N ije ovdje mjesto ni prilika, gdje bi se dalo odlučiti, koliko li se
može raspravljati o svrhovitosti, opravdanju, značenju i potrebi ili
nuždi takve prisile. Stajat će to do osnovna postavka prema kulturi
uopće, a čovjeku napose. I upravo prema tome, kako li će se shvaćati
čovjek, ne mora postavak prema kulturi biti svagda i svagdje skroz pri­
jateljski. Bilo je, pa i ima, kako je poznato, postavaka, ispred svega vjer­
skih, kao što su to pretežito neka razdoblja kršćanstva ili stalni smje­
rovi budizma, prema kojima je samo oštro ograđena religiozna kultura
opravdana i prihvatljiva, pa se u takvih vjerskih struja i može utvrditi
upravo neprijateljsko ili bar skroz nehajno držanje prema drugim i
drukčijim ograncima kulture. Primjereno postavcima takve ili slične
vrste bit će i stajalište prema mogućnosti, da se prisiljava na određen
način kulturne izgradnje i na očitovanje kulturna života u predodređe­
nim granicama, pa tako i prema kulturnim borbama, koje vid ljivije ili
pritajenije prate tok povijesnoga događanja.
Stoji li iza primjene sile volja za organizacijom određene kul­
turne cjeline, kako bi se sazdali i učvrstili temelji za moguć opstanak
željene zajednice, koja će imati da se brine oko jedinstva svoje kul­
ture, mora se moć, što će se uteći prisilnim mjerama, moći zacijelo na
posljetku pozvati nekako na vjeru i uvjerenje, hoće li ikako kušati da se
iskaže ili bar pričini opravdanom. Ako naime i uveden silom, mora
središnji smisao, koji će odrediti i trajno usmjeravati tok kulturnoga
bivanja, u nekome vidu i do neke mjere bilo za koga biti uvjerljiv, u
nj se bezuvjetno mora na koji bilo način moći vjerovati. Jer ako mo-
gućnik, koji će u službi kulturnoga jedinstva upotrijebiti silu i dati se
na prisiljavanje, sam i ne mora biti uvjeren o nužnosti ili vrijednosti
načela, koje provodi, dok njegovo pravo posljednje pokretalo može biti
i samo održanje vlasti, a ne kulture, ipak stoji na posljetku bez sum­
nje do uvjerenih i vjernih pristaša, hoće li se poduzete mjere uspješ­
nom ustrajnošću i provoditi. Unatoč svoj se mogućnosti primjene sile
mora temeljni nazor, na koji će se upirati neizbježnim smatrani kul­
turni i životni poredak, održavati na osnovu uvjerljivosti, na nepoko­
lebljivoj vjeri u nj. Ne bi se inače dalo razumjeti, kako bi se pored
još nepropala stara poretka mogla kulturna diferencijacija primjereno
odvijati pod gledištem novoga središnjeg smisla. N i sila ne može na
posljetku opstojati bez vjere. Sila može doduše do neke mjere goniti
pokret i smjeranje u određenu pravcu, no samo vjera puna pouzdanja
može kulturni proces stvarno nadahnuti životom. A za stariju i udoma­
ćenu kulturu, koja se hoće izgrađivati i u svojoj osebnosti održati na
širokoj vlastitoj predaji, vrijedi to sasvim naročito. Tako bi se i ona
jezgra neke kulture, koja ju napose karakterizira u njezinu smjeranju
te jo j sigura razmjerno jedinstvo i kontinuitet, dala uvidjeti u onome,
u čemu je doista usidreno posljednje bezuvjetno pouzdanje čovjeka,
koji kulturu hoće, kulturu doživljava, kulturu ostvaruje.
15
63
1...,5,6,7,8,9,10,11,12,13,14 16,17,18,19,20,21,22,23,24,25,...47