Page 8 - Pavao Vuk-Pavlović: O značenju povijesnih smjeranja

kulturni obrat traži žrtve, što treba istaknuti, jer se taj simptom ne
javlja u povijesti prosvjete ni prvi ni posljednji put. Ipak napetost iz­
među vjere i intelektualne kulture, između vjerovanja i znanja ostaje
trajnom.
U toku vremenski trajnijega procesa gubi dašto sadržaj stare
vjere postupno snagu svoje uvjerljivosti. Ipak funkcija vjerovanja, ko­
liko kao takva pripada bistveno naravi čovječjoj i totalitetu kulture,
nije mijenom vremena, obratom kulturnopovijesnoga smjeranja nipo­
što prevladana. Ako naime značenje vjerovanja, koje je dotle predodre-
đivalo putove života i obuhvatalo kulturu kao podržavatelja duhovna je ­
dinstva, i biva unatoč često žestokom odupiranju pored stalna porasta
i širenja znanstvenih područja i znanjem potkrijepljenih nazora sve
neznatnijim, ipak se i kraj sve slobodnijega razvića znanosti i produb­
ljivanja znanja rađaju upravo upornošću, koja se ne da obuzdati, i
vjerske intencije, koje podzemno, skrito djelovne privode neizbježno
uvažavanju novi i, što je odlučno pogledom na čovjeka kasnije epohe,
opet za čovjeka novo nadošloga doba veoma uvjerljivi sklop ili sastav
elemenata vjerovanja kao mogućih ili pače i nužnih stubova života,
koji od pređašnjega različit niče i nov ustraje na putu primjerenu mo­
gućnostima svojega svojevrsno udešena i osebno usmjerena načina
održanja.
Štogod i bilo uzrokom, štogod povodom iskrsnuću nove žive
vjere, koja će oblikovati ljudski opstanak, svakako je, koliko se radi o
primjeru ovdje istaknutu, činjenica, da u prvim kršćanskim stoljeći­
ma počinje vjerska funkcija s vremenom bivati opet nadmoćnom te
da sve snažnije daje kulturi svoj biljeg. A događa se to upravo silovito
unatoč najoštrijoj kritici filosofa i naučnih istraživača, unatoč i gru­
boj poruzi satirika pa i širih obrazovanih krugova, da, čak unatoč pro­
gonima i mučenicima, koje taj put valja tražiti na strani vjernika, ne
kao nekada prije na onoj učenjaka i znalaca. Tako se opet diže nad
površinu kulturna epoha dominacije vjere i čovjeka vjernika. Ali ni
ona nije lišena korelatna jo j protivna, za neko vrijeme potisnuta kul­
turna strujanja.
Primjereno pretežitim smjeranjima epohe potiskuje dašto žarka
revnost onih, kojima je potrebna vjera, sve više u dno kulturnog inte­
resa nastojanja onih, koji su vjernicima nasuprot ispred svega žedni
znanja, i to, kako se razumije, znanja razložna i pouzdana. Da među­
tim ono pozadinsko kulturno strujanje ostaje ipak sveđer još u tak­
voj m jeri živo, da se nekako osjeća zaprekom i kočnicom, ne dokazuju
samo kontroverze između grčkih i latinskih patrista pogledom na polo­
žaj filosofa i znanosti prema prorocima i objavi, već to čine još očitije
progoni, često vrlo krvavi, kao što je između ostalih kamenovanje alek-
sandrijske filosofkinje Hipatije (godine 515.) ili i manje surovi, no zato
temeljitiji i možda još osjetljiviji, kako je to na posljetku zatvaranje
filosofskih i govorničkih škola u Ateni godine 529., i to — što nije bez­
načajno — upravo u isto vrijeme, kad se s osnivanjem benediktinskoga
reda u Monte Cassinu može bilježiti zametak evropskog kaluđerstva.
No ni najbezobzirnije mjere ne mogu uništiti pozadinska kulturna smje­
ranja ni dvojaki njihaj kulturnoga procesa siliti, da tok zbivanja jed­
nostavno, nekočeno, nesmetano, bez preokreta i bez prevrata nastavi
56 8