odnosa biti skroz različita. Tako je i razlika oblikovanja i izgradnje ži­
vota u vidu jedne ili druge između tih vrijednosnih ideja izdignutih
na visinu središnjih smjernica toliko korjenita i moćna, da one, koji
su bezuvjetno uvjereni u nadmoćnu vrijednost ideje jednakosti kao
osnovne smjernice kolektivističkoga postavka načelno razdvaja od onih,
koji daju prednost individualistički shvaćenom principu slobode, pa to
svakako beskrajno otežava i njihovo međusobno razumijevanje, koliko
ga prema okolnostima uopće sasvim ne isključuje. Protivština, koja je
tu očita prepreka istinskoj i doista svrhovitoj trajnoj ljudskoj suradnji,
toliko zna biti duboka, da pogađa bistvenu jezgru čovjeka. Ne treba se
tome ni čuditi: etos se slobode s onim jednakosti ne pokriva.
Razmimoilaženje se, do kojega vodi naznačena opreka, očituje na
svim područjima kulture. Ono se proteže prirodno i na dalje ideje,
koje se priključuju onim središnjim idejama usmjeravajući kulturu i
tvoreći s njima sinergičnu neku skupnost. Stoga i iskrsava odlučan pri­
jelom u toj kulturi, prijelom, koji ne će biti neshvatljiv u vremenima,
u kojima se već snažno počinje osjećati promjena smjera u kretanju
dvojnoga njihala povijesnoga zbivanja, no koji je prijelom ipak i potre­
san, gdje ljude, koliko su kulturna bića, razdvaja u najdubljim, naj-
usrdnijim odlukama, koje se tiču njihova najzajedničkijeg čovještva.
Ta se okolnost neobično značajna po zapadnu kulturu sadašnjosti oči­
tuje međutim najizrazitije i najosjetljivije, gdje se oni, koji znaju za
mogućnost vjerovanja, kao i oni, koji vjeruju samo u nužnost saznanja,
bezuvjetno i konačno odlučuju za posljednju i najvišu smjernicu svo­
ga života. Tu se razdvajaju duše u najdubljoj svojoj srči.
Kako onaj, ,koji vjeruje jedino u ovozemstvo, koliko je samo
uistinu vjerovan, tako je i onaj, koji pogled svoj vjerujući upravlja pre­
ma transcendentnosti, stavljen pred beskonačan život, kojemu su i je ­
dan i drugi neizbježno zaduženi.
Vjernik, koji živi u svijesti obveze prema transcendentnome svi­
jetu, sluti u vječnosti svoj spas te stoga vidi u prolaznome skup zada­
taka, koji se jednoznačno određuje prema nekoj najvišoj, po njegovoj
vjeri bezuvjetnoj, svim ljudima zajedničkoj svrsi, a koji opstanku nje­
govu doznačuje primjereno mjesto, utvrđuje smjer životnoga mu puta
te ga naposlijed zna i obdariti unutrašnjim mirom.
Vjernik se ovozemskoga života pouzdaje u trajnost opstanka,
koji se sveđ obnavlja slijedom pokoljenja, pa nalazi smisao svoga ži­
vota u budućnosti, koja je njemu samome doduše nedostižna, no koju,
kako vjerujući pretpostavlja, može i smije da predoblikuje na sreću
čovječanstva koje nadolazi, što i treba da čini zalažući se svim svćjim
bićem.
U jednoga će kao i u drugoga biti zacijelo ljubav, koja pri od­
ređenju zadaće života na posljetku još dolazi do riječi suodlučujući o
svrsi i smislu života.
Čovjek međutim, koji se upire samo na znanje te se pouzdaje je­
dino u razum, koji mjeri i računa, ne može i ne će da zagleda iza za­
vjese, ispred koje stoji smrt ostavljajući mu da izmjeri i proračuna
samo jedno — sveđ ponovljen neuspjeh i konačan slom.
66
18
1...,8,9,10,11,12,13,14,15,16,17 19,20,21,22,23,24,25,26,27,28,...47