nicu, iskrsava nesamo neizbježnost mijene, nego više još mogućnost
takva njezina zapadanja, koje vodi na rub rasula.
Kao lice teži po duševno-duhovnoj bistvenosti čovjek iznad svega
za jasnoćom, potreban je doživljaja očitosti napose s područja vrijed­
nosna smjeranja, što ga puti i veže u zajednicu, a ta u bistvu duhovna
bića ukorijenjena težnja, pokretačka ta pobuda zna biti i bitnija od
samoga individuumu kao biologičkoj jedinki usađena nagona za održa­
njem, kako to dokazuje činjenica, gdje doista očovječeno biće za volju
vjerovane više vrednote i održanja dostojanstva žrtvuje nesamo mnoga
dobra života, već gdjegdje i život sam. Ujedno je međutim upravo tu
čovjek i kao samozakonsko lice i kao član zajednice najranjiviji, a stoga
i najizvrgnutiji udaru, gdje bi se kulturne i povjesnotvorne snage za­
jednice, kojoj može da pripada, u svojoj zbiljnosti ispriječile s bilo
kojega razloga ili po bilo kakvu povodu kolektivnim snagama pri odr­
žavanju njihova ustrajanja i napose njihove nadmoći s obzirom na
usmjeravanje družbenih odnosa.
Tako i biva mogućim, da se zajednica u samim pobudama, koje
jo j jamče i siguraju jedinstvo, ugrožava i baca u prividnost, gdje bi
se moglo možda i samo činiti, da jo j duhovni i stvaralački poticaji,
što je oživijuju, suzuju raspon i ograđuju doseg kolektivne moći, koja
će biti u mogućnosti i koja će znati da im se suprotivi. Može doduše
već pri samom sastavu neke skupine, pri samom osnutku nekog udru­
ženja nedostajati uzajamnosti, bez ikoje nema prave zajednice, no sile,
koje bi je krnjile, mogu da je udaraju i prodiru u nju i izvana. Takve
pak izvanjske sile idu napose za tim, da unesu zabunu pogledom na
lična uvjerenja, na očite jasnoće, koje održavaju zajednicu i suobra-
ćajnu njezinu djelovnost, pa će to prema okolnostima i činiti obmanji­
vanjem i zastrašivanjem, štaviše, gdje bi to bilo moguće, i ograničava­
njem, sputavanjem ili i obustavom slobodne upotrebe razuma odnosno
ispovijedanja posijedaka moguće takve slobode, a zatim sprečavanjem
zajednična gajenja određena vrijednosna doživljavanja i održavanja
njegova kontinuiteta bilo omalovažavanjem vrijednosti i dobara značaj­
nih po život zajednice bilo zbunjivanjem javnoga mnijenja ili i diskri­
minacijama različite oštrine. Tada pak, kad pred istine života padne
zastor sile i nad ljudska uvjerenja sjekira nasilja, podliježu bitni tvor-
ni činioci zajednice unutrašnjem lomu: unižavanjem i obezvređivanjem
namjerenja, na kojemu se temelje, olabavijuju se veze zajedništva i
rastače nekako samo ustrojstvo zajednice, čime se gubi prava zanese-
nost bitnim njezinim svrhama i obeshrabruju njezini članovi, gdje se
radi o nastojanju i naporu oko ostvarivanja vrednota u dobroj vjeri
priznatih. Na taj se pak način skupina, koja bi imala biti zajednica,
podvrgava vrijednosnim veličinama i svrhama, koje su jo j u biti tuđe,
usmjerava i prema neželjenim ciljevima, a zajednici obvezan čovjek
biva u samome svojstvu lica u jezgri rastrojen i, koliko se njegovu dje­
lovanju iz svijesti odgovornosti stavljaju ograde i nižu zapreke, u svo­
me čovještvu povrijeđen i dostojanstvu ličnosti ponižen. Ono svojevrs­
no je ljudsko tu u najdubljoj srči ugroženo, pa se stoga činjenica
tako izazvana nazovizajedništva i očituje kao naročito bijedno žalje­
nja vrijedno stanje, upravo kao provalija družbenoga života.
74
26
1...,16,17,18,19,20,21,22,23,24,25 27,28,29,30,31,32,33,34,35,36,...47