Page 32 - Pavao Vuk-Pavlović: O značenju povijesnih smjeranja

ujedno uvidjeti, da svijet, koliko i bio njegov i mogao biti podvrgnut
ljudskome njegovu utjecaju, može, maikar i preobražen, trajati, kad ga
kao uzasebljeni pojedinac bude sudbinskom nuždom svega života morao
ostaviti iza sebe i prepustiti ga daljim mogućim mijenama.
Tako uči čovjek shvaćati sebe nesamo kao dionika svojega svijeta
nego i kao člana svojega pokoljenja, kao potomka i dalekih i po ostavini
njihovoj slućenih mu predaka i isto tako kao pretka suđena mu po­
tomstva. Očituje se pak time, da se čovjek potvrđuje u bistvenoj su-
pripadnosti sa svojim svijetom nesamo kao individualni nego možda i
više još kao socijalni subjekat. Otud mu i držanje i vladanje i nasto­
janje pogledom na svijet, kojemu pripada i koji je njegov, no otud za­
jedno i sudbina njegova i usud njegova svijeta.
Koliko supripadnost sa svijetom doživljava svjesno i svojevrsno
ljudski, čovjek se po ćudi vezan za pretke zna i obvezan potomstvu,
pa mu se u toj i takvoj svijesti proširuje nagon za samoodržanjem i
održanjem vrste u nagonski poriv za održanjem življenog i doživljava-
nog svijeta. Bez toga se ne da kao upravo svojevrsno ljudska razum­
jeti čovječja egzistencija u svojoj bitnosti. A upravo taj je poriv svoj­
stven samome čovjeku, napose je za nj značajan, pa koliko mu i bila
klica u općem animalnom nagonu za održanjem, znači tek on u stvari
bistveno smjeranje na prevladavanje smrti i biva kao takav to jači, uz­
budljiviji, uporniji, što je svijest u bistvu ljudskija, što je bliža punoći
čovještva. I što je čovjek kako individualno tako i socijalno bliži svo­
jevrsnoj svojoj bistvenosti, što je očovječeniji, to u njega poriv za
održanjem svijeta, onoga i onakva svijeta, koji je njegov i kojemu po
svojoj ljudskosti pripada, nadilazi daleko sam životinjski nagon za
samoodržanjem. Kad tako ne bi bilo, ne bi se uopće dala razumjeti mo­
guća i nerijetko potvrđena njegova spremnost na žrtvu ni stvaralačka
njegova strast upravo s obzirom na izgradnju, oživljavanje i održanje
duševno-duhovna svijeta, kojim se ostvaruje, ovrednjuje, očituje i po­
tvrđuje ljudski njegov opstanak u svojoj bitnosti.
Nastojeći održati svijet, u kojemu je i za koji je rođen, gleda
čovjek da ono, što su mu pogledom na taj svijet namrli preci, učini
primjerenim svojim prebivalištem, pa tako na njemu gradi, pregrađu­
je ga, dograđuje, dotjeruje ga, izgrađuje, kako bi na posljetku u nje­
govu sklopu na biću mu ostavio poput predaka svojstven sebi i zase­
ban svoj trag. Koliko međutim i mijenjao svijet, u koji ga je usud
bacio ili i zbog kojega ga je zvao u život, niti može niti hoće poništiti
sve, na što je naišao i što mu je život usadio kao baštinu stečenu od
pređašnjih pokoljenja. Živeći, radeći i stvarajući povezuje se štaviše
čovjek na neki mogući ili nužni mu način s bivšim svijetom i sa živo­
tom onih, koji su ga nekad živjeli i stvarali, a to u pouzdanju, da će i
on imati što da namre potomstvu, pa da svoj život produži u njemu
posredstvom svojega svijeta. Ostvarujući tako karike lanca, koji po­
vezuje prošlo s budućim, i ugrađujući u nj snage rođena bića uskršava
zbilju, koja nije samo njegova lična, nego se u biti reprezentativna,
znatna zajednici i značajna po nju, nadvija nad njega. Upravo se pak
po toj i takvoj zbilji nad čovjeka prirodnoga izdiže čovjek povijesni.
Povjesnost čovjekova stoji tako do povezanosti sadašnjih trenu­
taka njegova života sa živom utjecajnosti, ustrajalom djelovnosti biv­
80 32