i svijest, koja jo j odgovara (kao primjerice Izrael ili i za kraćeg vre
menskog razmaka balkanski narodi i njihove države ili Poljska).
Može dakle narod opstojati u svojoj osebnosti i održati izrazi-
tost svojeg bića i bez mnogo kojekakvih civilizacijskih i kulturnih vla
stitosti, samo ne može biti naroda bez rođene predaje. Gdje ona u
prilikama slične i po tome zajedničke sudbine oživljava i stalno ob
navlja određenu kolektivnu ili zajedničku svijest, održat će narod u
zasebnoj njegovoj svojstvenosti i volji za samoodržanjem čak i pri ne
mogućnosti njegova samoodređenja i u lišenosti vlastite državnosti. I
nije stoga dopušteno reći, a rečeno je bilo i s desna i s lijeva, da narod
bez države ne treba ni da opstoji, ili opet, da mali narodi nemaju pra
va na nezavisnost i suverenost. Nedopušten je takav postavak to više,
što se time u stvari niječe i čovjeku i narodu pravo na rođenu predaju,
pa na ostvarivanje kulture i održanje njezina kontinuiteta, kako to up
ravo duh predaje omogućuje i traži i značenje njezino jamči. A to u
biti svojoj ne znači ništa manje nego nijekanje prava na slobodan
samonikao lični i samobitni narodni život i nesprečavan njihov razvi
tak, a tako i održanje primjerena im svijeta.
Zlokobno je onakvo stajalište, koje poriče pravo nekog naroda
na samostalnost i time nepovredivost njegove predaje, jer zna primi
jenjeno u praksi voditi do razaranja tuđe predaje i do svojatanja i pro
povijedanja nekog prava na takvo ništenje. Sva povijest doista i govori
o sveđ iznovičnim takvim nastojanjima, pa i dugotrajnim nasiljima
ratničkih zavojevača i okrutnostima uzurpatora vlasti, kako im ne bi
izmakla prigrabljena moć.
Budući da živa predaja potiče i podržava kontinuitet kulture po
jedina naroda a time i osigurava istovjetnost njegova svijeta kao i ko-
hezione činioce njegova zajedništva, biva, ukratko, bitnim pokretačem
njegova održanja, to narod vrednote i dobra, što se ogledaju u njego
voj predaji, doživljava i štuje kao neokrnjive životne moći, pa je sa
svim prirodno, ako su mu svetinje, u koje ne će da mu se dira.
Ako tako predaja po svome značenju pripada središtu svjesna
narodnoga života oblikujući mu značaj i čuvajući mu trajnost zajedni
štva, morat će, prirodno, nasilan zahvat protiv njezinih uočljivih zna
menja, uvriježenih po njoj uvjerenja i raznovrsna njihova očitovanja
nanositi kolektivnoj odnosno kulturnoj narodnoj svijesti potrese i
rane, koje će pri uspješnu njezinu kočenju ili čak razaranju onemo
gućavati narodu nužnu obnovu, zatirati povjesnotvorene njegove na
pore te ništiti povijesni značaj njegova opstanka i kulturnopovijesno
značenje njegova svijeta. Tako se pak snage naroda mogu krnjiti i
narod može upropaštavati i bez gruba ubijanja njegovih pripadnika,
podalje od fizičkoga genocida. Ipak se s obzirom na vrijeđanje i upo-
koravanja naroda razbijanjem i poništavanjem njegove predaje može
u onakvu slučaju govoriti o psihičkom genocidu ne manje opakom,
a možda još odvratnijem od fizičkoga. I kako rečeno vrijedi, razumije
se, za predaju svakog naroda, proizlazi otud očit neotklonjiv zahtjev,
da se poštuju i tuđe predaje te da se narodi i njihove vlasti s obzirom
39
87