Druga se mogućnost nalaženja istaknutoga putokaza nadaje s po­
gleda skrenuta upravo na najbližu budućnost, na njen iskon, koji se
dodiruje sa sadašnjošću. Budućnost se ta ne prelijeva u vječnost, u
kojoj bi prema zamisli vjerske svijesti imala prevladana nestati, već
beskonačno prelazi u sadašnjost ne iscrpljujući se i ne sustajući, a
stalni su jo j nosioci mladi naraštaji, nova ljudska pokoljenja, što
nadolaze u svjetove svojih predaka. To je budućnost u svjetlu i odre­
đenju odgajateljske svijesti, koja se oslanja na predaju, na vrednote,
što se po njoj ukazuju, i na vrijednosno univerzalnu praksu upravlje­
nu na izgrađivanje svijeta, kojega će životne osnove i duhovne silnice
omogućavati i poticati kontinuitet vrijednosna doživljavanja, prema
kojemu bi se osmislio čovjeku opstanak.
Prema gledištu se, kako je ovdje izneseno, može predmnivati,
da u zbilji i bitnosti povijesno događanje nije kao takvo nesustao neki
vremenski toik bez zastoja i prekida. U pravu je povjesnost zavito samo
doista prošlo događanje izvršeno ljudskim životima, koji su se ugasili.
Tako istinski življena i u doživljenoj punoći ostvarena povijest seže do
sadašnjosti, koja stalno nazočna još nije prešla ni u kakvu takvu pro­
šlost, u kojoj bi potpuno i zauvijek nestala. Za svaku prošlost, koja se
s pravom smije smatrati povijesnom, opstoji i svjesna sadašnjost, s
obzirom na koju tek i može da bilo koja prošlost i prošlost kao takva
dođe do naročita svog značenja. Budućnost pak biva pogledom na po­
vijest i povjesnost zanimljiva samo, koliko se kao nešto, što uopće nije,
nego tek ima nadoći, može zamišljati i samo zamišljati kao idealna
granica, preko koje uviru nepredvidljive promjene ili njihov povod u
življenu sadašnjost. Tako zahvaća povijesna svijest proživljenu proš­
lost i gleda na očekivanu budućnost kao na nedoživljenu, ali i moguću
prošlost. Između njih taloži se svjesna sadašnjost, a s njom i življene
brige i doživljavane obveze, stvaralaštvo i razaralaštvo, dobrostivo i
opako nastojanje, dobro i zlo djelovanje stvarnoga, aktualnoga ljud­
skog života i događanja podvrgnuta vrednovanju i ocjeni savjesti, pa
tako i odgovorna.
U toj se i takvoj trajnoj sadašnjosti, koja bistvuje i ispred po­
vijesti i iza nje, rješavaju i povijesno relevantni zadaci, a rješenja se
u bitnosti i mogu, a i imaju izvojevati po aktualno valjanim tendenci­
jama djelovnima po predaji i u odgovornosti prema njoj, jer do nje,
koja znači sponu između povijesne prošlosti i sadašnjosti čovjekove,
stoji povezanost i trajnost kako kulture tako i civilizacije sudbinskih
zajednica i, prema tome, života naroda.
Samo gajenjem svoje predaje i slobodnim uvažavanjem budnih
po njoj nastojanja i smjeranja može narod podržavati stilsko jedinstvo
i, prema tome, ravnotežu svoje kulture, u čemu valja vidjeti jedino
jamstvo njezina kontinuiteta, a time nužno i duha, samobitnosti i op­
stanka samoga naroda. Stoga je prirodno, ako narod kao sudbinska
zajednica osvještava, priznaje i čini bitne smjernice svoje predaje pu­
tokazom bivstvovanja i ako istaknute njezine simbole posvećuje i sma­
tra nedodirljivima. I to je kako smdslovito tako i ljudski nužno. Kako
naime nitko između ljudi nije niti može biti neki opći čovjek niti će
90
42
1...,32,33,34,35,36,37,38,39,40,41 43,44,45,46,47