Page 34 - Pavao Vuk-Pavlović: O značenju povijesnih smjeranja

fički nazori, umjetničko stvaranje, vjerovanja i oblici bogoštovlja, od­
goj i nastava, vladavina i drugo slično.
Sve se istaknute takve tekovine, pa i povezana s njima životna
stanja i događanja mogu manje-više poznati, mogu se i pribilježiti i
znanstvenom metodičnošću srediti, kako bi bili općenito pristupni zna­
nju. No koliko se i moglo za njih znati, ne moraju biti i od povijesna
značenja. Istinska naime povjesnost nekog zbivanja stoji ponajprije do
zbiljske socijalne skupine, u koje se okviru ono odvija ili se je odvi­
jalo, a dalje i do činilaca bilo kakva podrijetla, koji su takva zbivanja
poticali, pokretali, usmjeravali.
Značenje je povjesnosti u tome vidu relativno. Ono stoji do od­
nosa prema doživljajnome subjektu sudbinski vezanu za skupinu za-
nijetu odnosnim zbivanjem. Ipak treba tu i razlikovati moguću, za­
mrlu ili i mrtvu povjesnost od žive i djelovne. Povijesnima smatrani
izvori s bilo kojega područja života i kulture skupljeni, istraženi, pri-
bilježeni i doznavanju pristupni mogu izneseni naprosto kao objektivni
mimo doživljaj ne svoje temeljne pretpostavke utvrđeni podaci nazna­
čivati širok skup elemenata povijesne baštine određene skupine, kon­
kretno plemena ili naroda, ali ne moraju, koliko možda i bili zanimljivi,
biti svi i nosioci istinske žive povjesnosti. Takvim nosiocima mogu
biti samo pređašnja zbivanja, kojih sadržine, smjernice, pobude nijesu
sasvim zamrle u nekoj nepovratnoj prošlosti, nijesu i pored sve mo­
guće svoje činjeničnosti stvarno preživljene, nijesu »preživjelosti«, pa
povjesnošću mogu da žare samo oni i onakvi taloži nekadašnjih do­
gađanja, što u bitnosti nijesu »prošli«, već samo kao »bivši« ustraju
djelovno po svijesti i doživljavanju živa pokoljenja zauzeta održanjem
svojega svijeta. Nosioci doista žive povjesnosti ne naznačuju tako samo
opću neku povijesnu baštinu, koliko i obuhvaćala i elemente kako ci­
vilizacije tako i kulture. Povjesnotvorni se činioci izdvajaju vidljivo iz
cjelokupnosti pomenute baštine, izdižu se nad nju i bivaju sastavni­
cama i činiocima pobudne žive snage, koja <se naziva tradicijom, pre­
dajom.
Predajom se tako razotkriva jedna između osnovica i najhitnijih
smjernica izgradnje osebna nekog čovječjega svijeta i pretpostavka nje­
gova ustrajanja, jer je ona zbiljsko povijesno pamćenje a time i izvor
povjesnosti. Povjesnotvorna je pokretna snaga pravi jamac njezine zaz­
biljnosti. S obzirom na to i mogu značiti »predaju« i biti takvom
samo onakvi taloži nekadašnjih životnih smjeranja, koji ustraju kao
pobudni nosioci mi-svijesti i djelovni činioci skupne volje, uporno up­
ravljene prema istome cilju, da se gajenjem prihvaćenih običaja, urav-
noteživanjem naslijeđenih oblika življenja i s tim u vezi mnogostranim
stvaralačkim naporima održi u živosti određen podnošljiv i kao takav
htjet razmjerno zajednički svijet u svojoj bilo čvršćoj bilo labavijoj
povezanosti i takvu svom jedinstvu. Treba naime u ovoj vezi istaknuti
neprijepornu činjenicu, da se povijesna predaja oživljava samo na te­
meljima socijalnih sastava, družbenih skupina, pa se i dostaje valjano­
sti, prihvaća se, mijenja, osvježuje, tu i tamo dopunjuje ili se odbija
upravo u krugu i sponama zajednična života. Kao takva je pak stvarna
predaja živo, stalno obnavljano sjećanje prošlosti Zbiljnošću događaja
82 34