tivno snalaženje dati prirodno nadređenome individualitetu mogućnost
i poticaj, da se u krajnjem slučaju uspne do potpune slobode od sve
slične vezanosti te da bude kolektivu nametnuta jezgra, kojom se skup-
nost može da upravlja i vodi.
Ipak tom družbenom razinom nije obuhvaćen niti takvom ušlo-
jenošću okovan čitav čovjek. Zahvaljujući zazbiljnosnome prostranstvu
duhovnosti, na kojemu dioništvuje i u kojega se vidu ukazuje u dvobit-
nosti prirodna i uz to čovještvom uvjetovana razmjerno umstvena, a
time i povijesna bića, isključuje u načelu jednostranost same kolektiv­
ne povezanosti. Tako se tome nasuprot iskazuje socijalna uvrzenost
ljudske jedinke u sasvim drugome svjetlu, kad se ogleda prema dušev-
no-duhovnoj svojstvenosti. Jer u tome smjeru ne ulazi u pitanje oču­
vanje općenito prirodnog opstanka, već prvenstveno očitovanje, osigu­
ranje, razvitak i moguće produbljivanje čovjeku svojevrsnoga bistva.
Tako u tome liku ne nastupa čovjek na pozornicu života kao sam
uprirođen organizam, kao biologička jedinka općeno upravljena na sa­
me vrednote opstanka i njima sva obuzeta i zabavljena, već iznad svoj­
stvenosti sama ogoljena individuuma kao lice (osoba, persona). Tako
se pak personalno, kako prilikuje licu osviješteno, poznaje ljudsko biće
pozivanim da ostvaruje vrednote, koje odrazuju osobito njegovo bistvo,
pa da njima zaokupljen upućuje djelovanje na podizanje duhovnih
dobara. Kako se pak duhovnost odaje izrazito objektno i prema tome
u mogućnosti objektivacije po duhovnim objektivitetima kao nešto,
što se izdiže onkraj pričina i stoji iznad privida, gubio bi onaj lični,
personalni postavak svrhu i smisao, kad bi lice moglo kao takvo tonuti
u zbiljsku odjelitost, do bitnosti se usamiti, »individuirati« uistinu te
biti do te neke mjere izolirano, da ostaje time samo sebi otuđeno. Ob-
jektnost i objektivaciona moćnost duhovnosti naznačuje naime i znači
bistven njezin položaj iznad uzasebljene subjektnosti, a u smislu in-
tersubjektivnosti, načelne međuliene stavljenosti. Duhovnost već kao
nerazdjelan i time opći bitak i svačija je i ničija, pa takva ne može
podnositi isključivu pripadnost odriješenu subjektu. Duhovnost se niti
pridaje niti podaje: ona povezuje.
Prema rečenome se objektivnost duhovnoga bitka očituje naro­
čito i time, da biće, što se dade obrazovati kao »lice« (osoba), oblikuje
u pravcu međusobnosti s njime ravnima. Vrijednosnonosna je i smislo-
tvorna duhovnost veličina i snaga, što lica, kako se određuju prema
vrednotama i smislu te ih izrijekom ili i šutke prizjnaju i usvajaju,
čini članovima zajednica, povezuje ih priklanjajući ih dobrima, koja
upravo kao duhovna po svojoj nerazdjelnosti mogu i moraju biti za­
jednička. Ona se dakle upravo u svojoj neokrnjenoj punoći mogu bez
ograničenja doživjeti i doživljavati u zajedništvu mnoštva konvergent­
no upravljenih lica, koja se ostvarujući tako spontan duhovni dodir i
udražbenu vezu dostaju kako lične, personalne tako i družbene, so­
cijalne djelovnosti, koja u jezgri duhovna zna u konačnosti biti i od
bitna kulturnopovijesna značenja.
Ako priklon k području bistvenih vrednota i dioništvovanje na
njegovu ostvarenju ima da budu istinski i neizvještačeni, pravi, može
to uslijediti samo iz slobode, u kojoj se jedinoj lice hoće doista oči­
tovati u dostojanstvu nezasjenjene ljudske svoje bistvenosti. A isto se
23
71
1...,13,14,15,16,17,18,19,20,21,22 24,25,26,27,28,29,30,31,32,33,...47