Tjelesnost, duševnost, duhovnost neka se shvate kao slojnoSti
same zazbiljnosti primjereni načini očitovanja onoga, što se može od­
rediti kao ljudsko biće i temeljiti u čovještvu. Čovjek se s gledišta nje­
gove udružljivosti može tako uočiti s tjelesno-duševne ili pak s du-
ševno-duhovne strane. U smjeru se svoga tjelesno-duševnog ustrojstva
ukazuje tako kao biće kolektivno-individualno, kao družbeno vezan po­
jedinac, a s gledišta se svoga duševno-duhovnog opstanka očituje kao
lice vezano u zajednicu i obvezano njoj. Pa i pri odnosu krajnje nape­
tosti između individuuma odnosno individualiteta i kolektiviteta kao
i s druge strane između lica odnosno ličnosti i zajednice ostaju član
kao svjesna jedinka i skupstvo kao razmjerna družbena cjelina, ostaju
»ja « i »m i« ili, točnije, što se njima određuje, međusobno povezani,
supripadni, kako se god inače razložili i teorijski odredili i način te sve­
ze i bistvo članova, koji pripadaju takvu družbenom sklopu. Aiko je
međutim čovjek kao biće jedno i čitavo i podvrgnut obadvjema vrsta­
ma odnosa, ako ih obuhvaća i povezuje, pa samo tako i očituje družbe-
nu, socijalnu svoju udušenost, ipak niti je način njihova isticanja i
međusobna utjecanja za sva moguća po njih značajna obličja predod­
ređen niti se odnosi temeljeni na korelaciji između individuuma i ko­
lektiviteta ne pokrivaju s onima između lica i zajednice.
Koliko je čovjek tjelesno-duševno biće, obraća se vrednotama,
kojih ostvarenje smjera na održanje prirodnog opstanka, pa ga ne­
kako zajamčuju. Taj postavak prema vrednotama i njihovu ostvarenju
određuje i opći djelovni položaj pojedinca u životnoj skupini, kojoj
pripada, u kolektivu, u koji je sudbinom slučaja uključen, a upravlja
se prema tome i njegov odnos i ne baš uvijek predvidljivo mu vlada­
nje prema ostalim članovima takve skupine. Kako su pak sposobnost
pojedinaca, koji se pri tome prirodnom nuždom međusobno natječu i
nadmeću, i uspjesi njihovi neizbježno različiti, moraju se ovako ili
onako naći svakako u određenim odnosima podređenosti. Tako se tu
na posljetku razlučuju zapovjednik i upokoreni, gospodar i služnici,
vođa i vođeni, moćni i pokorni, vladar i vladani. Moć je izvor i pravilo,
na osnovu čega se grade, ravnaju i uređuju odnosi, koji vladaju ko­
lektivnom, prema tjelesno-duševnom ustrojstvu čovjekovu održavanom
cjelinom. Tako i veza članova takve družbene tvorbe nije u pravilu
posljedak lične samoodluke, nije nipošto potpuno slobodna. Individuum
se pogledom na kolektivitet, kojemu će pripasti i kojega će napretku
imati da služi, moći podvrći prisili, pa je u tome pravcu redovno i
ugrožen; njegovo vladanje biva po moranju i ne određuje se stalno
prema odgovornoj svijesti o valjanosti, prema onome, što treba ili što
21
69
1...,11,12,13,14,15,16,17,18,19,20 22,23,24,25,26,27,28,29,30,31,...47