Ne će možda biti preko mjere, ustvrdi li se, da sadašnja kultura
Zapada stoji nekako na rubu slične situacije. Jer takvo je mnoštvo, po­
gledom na koje pripadne mu veličine ne iskazuju više međusobnu snoš­
ljivost bistveno u primjerenu skladu povezanih članova određene mno­
golikosti, na vidiku, gdje se primjena tehničkih sredstava ili određeni
načini privredne djelatnosti ne daju pravo dovesti u sklad s etičkim
nazorima, kad se shvaćanja morala više ne prilagođuju prohtjevima,
koji proistječu iz određenih opstojnih ili nuždom iskrslih društvenih
odnosa, kad se vjerski sadržaji osjetljivo razilaze sa znanstvenim pred-
mnivama, kad umjetnost gubi živu usrdnost i zastranjuje u svom od­
nosu prema čovjeku i životu, kad, ukratko, ljestvica vrednota izaziva
sumnje pogledom na izvjestan njezin poredak i čovjek stane kolebati,
gdje stoji pred zadaćom, da vrijednosti ostvari i gdje treba da riješi
pitanje, kako da se toga prihvati.
I nagomilano je mnoštvo dobara razvita kulturnog sustava pri
takvoj situaciji u vidljivu kontrastu s ne rijetkim nedostatkom sposob­
nosti da se visoke vrednote intenzivno dožive, u kontrastu također sa
sve jasnijom svijesti, da ta kultura gubi sve više središnji neki smisao.
Gdje tako u procesu diferencijacije, u kojemu se kao ekstreman
slučaj nadaje specijalizacija razvita preko mjere, ne iskrsava živ dje-
lovan osnovni smisao, koji će prožimati i u jedinstvo sapinjati kul­
turnu djelatnost ljudsku, tamo će kultura lako dospjeti u nelagodno
stanje krize. U takvu naime slučaju slabi na posljetku do nemoći za­
jednica namjerenja, koja je zvana da stvara kulturu i koja je snagom
razmjerno jedinstvene duhovnosti, što je podržava, veže i nosi, spo­
sobna da tu kulturu sveđ nanovo u jezgri oplodi, zajednica, bez koje i
ne može biti kulturna života, kojemu je ona i nuždan osnov i neza­
m jenljiv izvor već time, što je jedino u njezinu krilu moguće odgajanje,
po kojemu se doživljavanje vrijednosti duha i života prenosi od poko­
ljenja na pokoljenje te tako sigura razmjerna trajnost kulturna biv-
stvovanja. Bespomoćnost, koja se ponajčešće pojavljuje u slučaju, gdje
bi trebalo raspletati i rješavati svojevrsna pitanja i odlučne zapletaje,
što proizlaze iz mogućnosti naznačena kulturna stanja i primjerene mu
civilizacije, može da bude dovoljno jasnim simptomom. A kritično se
stanje može napose utvrditi ondje, gdje zajednica, koja ima promicati
kulturu i određivati kulturnome procesu osnovno njegovo usmjerava­
nje, biva nesigurnom ili nesložnom pogledom na priznavanje i uvaža­
vanje one nenadomjestive konkretnim kulturnim djelima nadređene
jedinstvene ideje, do koje na posljetku stoji, hoće li se objektivne tvor­
be, koliko ostvarenje svoje zahvaljuju kulturnim djelatnostima s raz­
ličitih izvora i različite vrste, izgrađivati u tolikoj međusobnoj njiho­
voj snošljivosti, da bi se prema vrijednosnoj svojoj sadržini mogle do­
življavati u razmjernoj nekoj skladnosti i biti primjerene životnome
jedinstvu kulture. Kako se međutim može kultura održati samo kao
sinergična cjelina, u kojoj se organski ujedinjuju različite funkcije, pa
se i može primjereno razvijati tek kao sindinamičan pogon, ne može biti
sumnje, da kulturni proces, koji bi se imao pravilno i nesmetano odvi­
jati, ne će moći ustrajati bez jedinstvene slike svijeta kao putokaza ni
13
61
1...,3,4,5,6,7,8,9,10,11,12 14,15,16,17,18,19,20,21,22,23,...47