Ne će možda biti preko mjere, ustvrdi li se, da sadašnja kultura
Zapada stoji nekako na rubu slične situacije. Jer takvo je mnoštvo, po
gledom na koje pripadne mu veličine ne iskazuju više međusobnu snoš
ljivost bistveno u primjerenu skladu povezanih članova određene mno
golikosti, na vidiku, gdje se primjena tehničkih sredstava ili određeni
načini privredne djelatnosti ne daju pravo dovesti u sklad s etičkim
nazorima, kad se shvaćanja morala više ne prilagođuju prohtjevima,
koji proistječu iz određenih opstojnih ili nuždom iskrslih društvenih
odnosa, kad se vjerski sadržaji osjetljivo razilaze sa znanstvenim pred-
mnivama, kad umjetnost gubi živu usrdnost i zastranjuje u svom od
nosu prema čovjeku i životu, kad, ukratko, ljestvica vrednota izaziva
sumnje pogledom na izvjestan njezin poredak i čovjek stane kolebati,
gdje stoji pred zadaćom, da vrijednosti ostvari i gdje treba da riješi
pitanje, kako da se toga prihvati.
I nagomilano je mnoštvo dobara razvita kulturnog sustava pri
takvoj situaciji u vidljivu kontrastu s ne rijetkim nedostatkom sposob
nosti da se visoke vrednote intenzivno dožive, u kontrastu također sa
sve jasnijom svijesti, da ta kultura gubi sve više središnji neki smisao.
Gdje tako u procesu diferencijacije, u kojemu se kao ekstreman
slučaj nadaje specijalizacija razvita preko mjere, ne iskrsava živ dje-
lovan osnovni smisao, koji će prožimati i u jedinstvo sapinjati kul
turnu djelatnost ljudsku, tamo će kultura lako dospjeti u nelagodno
stanje krize. U takvu naime slučaju slabi na posljetku do nemoći za
jednica namjerenja, koja je zvana da stvara kulturu i koja je snagom
razmjerno jedinstvene duhovnosti, što je podržava, veže i nosi, spo
sobna da tu kulturu sveđ nanovo u jezgri oplodi, zajednica, bez koje i
ne može biti kulturna života, kojemu je ona i nuždan osnov i neza
m jenljiv izvor već time, što je jedino u njezinu krilu moguće odgajanje,
po kojemu se doživljavanje vrijednosti duha i života prenosi od poko
ljenja na pokoljenje te tako sigura razmjerna trajnost kulturna biv-
stvovanja. Bespomoćnost, koja se ponajčešće pojavljuje u slučaju, gdje
bi trebalo raspletati i rješavati svojevrsna pitanja i odlučne zapletaje,
što proizlaze iz mogućnosti naznačena kulturna stanja i primjerene mu
civilizacije, može da bude dovoljno jasnim simptomom. A kritično se
stanje može napose utvrditi ondje, gdje zajednica, koja ima promicati
kulturu i određivati kulturnome procesu osnovno njegovo usmjerava
nje, biva nesigurnom ili nesložnom pogledom na priznavanje i uvaža
vanje one nenadomjestive konkretnim kulturnim djelima nadređene
jedinstvene ideje, do koje na posljetku stoji, hoće li se objektivne tvor
be, koliko ostvarenje svoje zahvaljuju kulturnim djelatnostima s raz
ličitih izvora i različite vrste, izgrađivati u tolikoj međusobnoj njiho
voj snošljivosti, da bi se prema vrijednosnoj svojoj sadržini mogle do
življavati u razmjernoj nekoj skladnosti i biti primjerene životnome
jedinstvu kulture. Kako se međutim može kultura održati samo kao
sinergična cjelina, u kojoj se organski ujedinjuju različite funkcije, pa
se i može primjereno razvijati tek kao sindinamičan pogon, ne može biti
sumnje, da kulturni proces, koji bi se imao pravilno i nesmetano odvi
jati, ne će moći ustrajati bez jedinstvene slike svijeta kao putokaza ni
13
61