Page 27 - Pavao Vuk-Pavlović: Misli i bilješke

V uk-P avlović, P., M isli i bilješk e, Prilozi 8 (1—2 ), str. 163—202, (1983) 189
Prava kulturna dobra nastaju doduiše iz individualnih do­
življaja (iskustava), ali se vrednuju s gledišta općeljudskoga
(a ne egoistično, egocentrično s obzirom, na individualne ci­
ljeve). Naći »ono što je dostojno čovjeka« (das »Menschenwtir-
dige«).
Ne »sloboda« apstraktnog i neodređenog načina i forme,
nego princip obostranog (socijalnog?) poštovanja morao bi po­
litički biti mjerilo.
Političko mjerilo (granica): socijalno poštovanje (da li je
pojam »socijalnog poštovanja« moguć i od čega bi se morao
sastojati?).
34.
Koliko čovjek i bio naprosto čestica svekolike prirodne zbi­
lje, ipak se iz nje i izdvaja kao biće koje je neizbježno vezano
na neizmjenjive zakone njezina unutarnjega sustava; može kao
odvojeno od n je da na nju opet i utječe, te njezine sile pod­
vrgne svojoj moći. Ipak ta mogućnost nije značajka svih ljudi.
Pojedinci su u različitom stupnju i različita dosega vezani uz
prirodu, koliko se ona da promatrati izdvojeno iz određene ljud­
ske sfere. U svojoj nejednakoj zavisnosti od prirode i u nejedna­
kome svom odnosu prema njoj, određuju se oni i različito s ob­
zirom na mimoprirodnu svojevrsnu svoju ljudsku bistvenost,
po kojoj je čovjeku moguće (iako ne nužno!) da se ogleda kao
biće, kojemu priroda, koliko i jest njezina čestica i s njome po­
vezan, može opet i da se stavi nekako nasuprot, kao objekt od
kojega se je izdvojio. Gleda li se međutim na taj mogući odnos
konkretno, osvjetljavaju se i pojedini ljudi pogledom na to
različito! Zbog te se razlićnosti i ne može odgovoriti jednozna­
čno na pitanje: što je čovjek, koje mu je bistvo. Nema »čo­
vjeka« u zbilji. Postoji samo mnoštvo ljudi koji s obzirom na
svoj bistveni izraz nisu nipošto jednaki. Pa ni jezgra im nije
ista, baš s obzirom na stupanj i način njihove povezanosti s
onim silama prirode i onim njezinim neizbježnostima kojima
se ljudsko biće tu i tamo, bilo u ime svoje ili i u ime svih, tj. u
korist i baštinu svih, može nekako kao subjekt svoje vrste sta­
viti kao objektu nasuprot.
Razumije se, da se ti odnosi očituju u nezimjernim moguć­
nostima prijelaza. Ali općenito se — u racionalnoj analizi (sin­
tezi) — mogu karakterizirati u četiri etape:
a) čovjek »vitaliteta«: lovac, ratnik — samoodržanje
b) čovjek »socijalan« — održanje vrste
c) čovjek »rada«
d) čovjek »stvaranja« Rad i stvaralaštvo!